Nakon izleta na ledenjak Glacier Blanc te svojevrsnog odmora dan nakon toga (provedenog razgledavajući vrlo lijep gradić Briançon, prilikom čega se i nismo nešto odmorili jer smo hodali nekoliko sati i 15ak kilometara po teškoj žegi), vrijeme je došlo za povratak u planine nacionalnog parka Écrins.
Cilj nam je bio prilično lijep: vrh Pointe de l’Aiglière (3307 mnv), do čijeg ishodišta vodi solidna, visoka cesta. Inače, cijeli kraj obiluje kvalitetnim cestama koje vode do otprilike 1400-1800 metara visine, što je često spas, ako mislite potegnuti na vrhove preko 3000 metara.
Kako je ovdje biciklizam nevjerojatno popularan, naročito jer su ovdje neke od najpoznatijih cesta Tour de France biciklističke trke, treba biti jako oprezan u vožnji autom jer se biciklira posvuda i u velikom broju.
Parking i polazak iz doline Narreyroux
Uspon počinje s parkinga pri završetku ceste koja vodi kroz dolinu Narreyroux. Kao i doline kroz koje smo prethodnih dana prošli, i ova je vrlo blaga i travnata te obogaćena idiličnim potočićima i slapovima. Svisci trčkaraju okolo, a supovi krstare na laganim vjetrovima, kao i svi ostali paraglajderi i jedriličari kojih je ovdje u nevjerojatnom broju.
Iako smo mislili da se puno leti oko Chamonixa i Mont Blanca općenito, čini nam se da ovdje ima još više paraglajdera i jedrilica koje izgledaju kao iz nekog drugog svemira. Vjerujemo da su pogledi odozgora fenomenalni, ali iskreno, nije ni kod nas loše – tu na čvrstoj zemlji.
Gotovo smo se opustili kao da smo pri kraju dana, a ne tek na početku, koliko je sve izgledalo lagano i idilično. Putem srećemo dedu i unuka koji trče natrag s vrha i bome, kad vidimo čovjeka od 65+ godina kako izgleda i s kakvom lakoćom piči po ovim uzbrdicama, samo si želimo da budemo tako dugo zdravi i vitalni. Općenito, posvuda ima jako puno trail trkača, ali i starih francuza koji bazaju svuda naokolo i na njima se odmah vidi dobra briga o zdravlju, puno kretanja te umjerena i dobra prehrana.
Noge nam jesu umorne, ali ako ovaj vrh bude ovako lagan, koga briga. Naravno, stvari su rijetko kad onakve kakvima se na prvu čine, a Altituderando, apsolutno super i nezaobilazna web stranica i aplikacija za izlete po francuskim planinama, nas je već ranije upozorila da će ovo biti Dr. Jekyll and Mr. Hyde planina.
Uspon na vrh Pointe de l’Aiglière
Naime, do nekakvih 2600 metara je sve gu-gu ga-ga, a onda kreće takva strmina po jugoistočnoj strani padine, s kombinacijom sitnog pijeska, sipara i boludera od veličine lopte pa do veličine auta, od kojih ništa ne može zadržati svoj položaj niti na sekundu.
Dakle, kao da je ratna zona i svaki korak je napor, no srećom, iako smo umorni, ovo ljeto nismo došli u slaboj formi i nema šanse da nam vrh izmakne zbog ovakvih trivijalnosti. Šalimo se malo – nije da se ovdje radi o trivijalnosti, ali ne radi se niti o nekom iznimno kompliciranom usponu. Ono što jest, jako je strmo cijelim putem, a na dijelovima je i vrlo izloženo pa oprez mora biti na maksimumu.
Malo snijega nas pozdravlja prije spajanja na završni greben pa ovdje hvatamo dah i uživamo u pogledima na sve strane. Završni greben, također, nije mačji kašalj. Ovdje se teren mijenja u raspadajuće ploče, koje također jedva podnose težinu bez da se bar malo pomaknu, a na dijelovima je greben iznimno uzak pa ima mjesta taman toliko da se stane s dvije noge.
Možete onda zamisliti naš šok i nevjericu kada na grebenu srećemo desetak mladih francuza obučenih u ulične adidasice, bijele potkošulje, zlatne lance i s jednim ruksakom ukupno, koji je služio kao prijenosno sredstvo za bluetooth zvučnik iz kojeg su vrištali najveći hitovi francuske trap glazbe (koja, usputno rečeno, nije ništa bolja od smeća koje slušaju naši mladi). Čudna vremena dolaze kada je glazba u pitanju pa se nekako ne čudimo da mi slušamo 20-50 godina staru mjuzu – ovo danas jednostavno nije za nas.
Neovisno o našim glazbenim ukusima, ovaj susret nam samo učvršćuje uvjerenje da ovdje u planine idu ljudi doslovno svih stilova i vrsta te da ne moraš biti zagriženi planinar da bi se uputio na ovakvo nešto – ali moraš biti u formi. Svi se pozdravljamo i nastavljamo dalje jer ovdje nema da ne kažeš bonjour barem 150 puta u danu – kulturno ophođenje također se vidi posvuda.
Nakon opreznog uspona po grebenu preostaje nam samo slaviti: na prekrasnom smo vrhu odakle pucaju pogledi na najvišu skupinu Écrinsa, kao i svuda naokolo. Ovo naokolo nas baš i ne veseli jer miriši na kišu pa ne možemo ostati predugo. Zadnje što želimo je da nas zakači kiša na onoj strmoj padini po kojoj smo se morali dobro pomučiti pri usponu.
Povratak u dolinu Narreyroux
Nabacujemo par fotki, upijamo atmosferu i krećemo natrag. Svjesni smo da nema puno do onih laganih livada s početka priče, ali moramo izgurati ovaj teži dio. A taj teži dio po spustu nekako ipak ide puno lakše – valjda zato jer, kako izreka kaže, nizbrdo se i govno kotrlja pa tako i nas dva.
Okrećemo se da još pokoji put bacimo oko na ovaj prekrasni vrh te pičimo dolje što brže možemo s obzirom na teren, da nas ne zakači kakav pljusak. Moramo priznati da nas je vremenska prognoza mazila cijelo vrijeme, a sunca je bilo i previše. Na kraju, ni danas nije bilo drugačije – opalio je kratak pljusak taman dok smo išli kroz šumu, tako da je sve već bilo gotovo dok smo se spustili na proplanak kod auta.
Statistika i dojmovi za kraj
U današnjem danu skupilo se 1500 metara uspona u 13ak kilometara i gotovo 7 sati hoda.
Nije loše, ali mrtvi smo umorni – četvrti je dan i praktički nismo spustili nogu s gasa. Nekako nam se ne da odmarati jer imamo osjećaj da ćemo nešto propustiti i zaista jest tako, kada pogledamo u ovu, za nas neistraženu, prirodu koja nas okružuje. Nemamo namjeru odmarati niti sutra, samo ne planiramo na vrh – bit će opet jezera.
Inače, vrijedi reći da je ovdje nevjerojatno bogato jezerima raznih boja i oblika pa je prava šteta ne naći vremena za takve izlete. Kada je kraj ovako bogat vodama, zaista se isplati dio vremena posvetiti i tome dijelu prirode jer se kod nas i našoj bližoj okolici rijetko može vidjeti ovakvo nešto.
Sutra nas čeka čudesno ledenjačko jezero Lac du Glacier d’Arsine i jedva ga čekamo vidjeti. Do tada ide uobičajeni večernji ritual: hrana i potoci piva, svuda oko nas…