Petog dana našeg boravka u nacionalnom parku Écrins, zacrtali smo obići jedno od najljepših jezera u bližoj okolici – Lac du Glacier d’Arsine (2465 mnv) – iako, ovu izjavu treba uzeti s rezervom jer je količina i ljepota jezera u ovim krajevima nevjerojatna.
U svakom slučaju, nakon jučerašnjeg uspona na vrh Pointe de l’Aiglière (3307 mnv), računali smo da će nam danas dobro doći nešto lakši izlet.
Polazak iz mjesta Le Casset do jezerca Lac de la Douche
Krećemo iz malog mjesta Le Casset, nedaleko Briançona, gdje se nalazi veliki parking za sve izletnike. Odmah po dolasku nas broj parkiranih auta zabrinjava, u smislu gužve koja bi nas mogla čekati po stazi. Parkiramo uz cestu jer nema druge, a nismo ni jedini.
Krećemo vrlo jednostavnom stazom kroz šumu, uz koju doslovno šiba rječica Torrent du Petit Tabuc, takvom brzinom i snagom da se pitamo što je iznad. A kojih sat vremena iznad je zapravo glavni cilj većine današnjih planinara – maleno, ali vrlo lijepo jezero specifične mliječno-plave boje, Lac de la Douche(1901 mnv).
Dolaskom do jezera vidimo valjda pola Francuske kako se oko njega sunča, dječica se kupaju (a i poneki odrasli), parovi uživaju u piknicima na travi, sve u svemu – prava planinska idila, ako zanemarimo gužvu.
Ne zadržavamo se ovdje, već nastavljamo dalje. Što se više penjemo, gužva više jenjava, a mi uživamo u dolini koja izgleda kao da je ispala iz Gospodara prstenova. Iako je ovdje svaka dolina takva, ova ima baš to nešto – kao da je iz drugog svemira.
Staza do jezera Lac du Glacier d’Arsine
Teren je dosta položen, što je dobro jer smo umorni k’o psi, ali čeka nas desetak kilometara do cilja. Često se zaustavljamo zbog fotkanja jer nas ova plavo-siva boja rijeka i potoka hipnotizira i skoro na silu zaustavlja. Te kratke pauze koristimo za uživanje u ovom čudesnom okruženju i općenito upijanje atmosfere.
Čini se da je ovdje dosta popularan thru hike jer se staze spajaju preko raznih dolina i prijevoja pa su hodanja bez uspona na vrhove prilično popularna. To baš i nije naš đir, ali kada vidimo obitelji s iznajmljenim mazgama, koje im nose teret dok oni danima vrludaju ovim putevima, možemo shvatiti privlačnost.
Naročito s aspekta što ja već godinama vrtim istu priču kako trebamo zaparati u Južnu Ameriku, iznajmiti mazgu i vrtiti se po vrhovima i dolinama u beskraj. Ovdje se zaista osjeti slobodni duh Francuza, po kojem su tako poznati.
U međuvremenu stišćemo gas i, po relativno nezahtjevnoj stazi, dolazimo do apsolutno čudesnog pogleda na naš današnji cilj, jezero Lac du Glacier d’Arsine i ledenjake koji ga okružuju i velikodušno pune. Atmosfera je vrlo neobična jer je malo gdje moguće doživjeti ovakve svemirske prizore ledenjačkih jezera i samih ledenjaka, ovako izbliza i to usred Europe, a ne u nekim dalekim zemljama.
Švrljamo po brdašcu koje razdvaja jezero na pola, smijemo se na glas od nestvarnih prizora pred nama i divimo se svemu oko sebe. Dobro je ostati dijete i svijet oko sebe gledati znatiželjnim očima. Danas je previše površnosti u svemu što nam život nosi pa sve više nedostaje one jednostavne naivnosti koju nam pruža djetinjstvo i koju, što više starimo, jedva čekamo izgubiti.
Kao što smo i ranije pisali, ovo je nešto što treba vidjeti jer neće zauvijek biti tu. Nevjerojatno je toplo čak i u visokim Alpama, a o dolinama da ne govorimo. Ovo je nepovratni proces i, bez obzira želi li to netko pripisati ljudskom utjecaju ili ne, mnogi od ovih ledenjaka nestat će za vrijeme naših života.
To je iznimno kratko u odnosu na periode koji su inače bili potrebni za nešto takvo u prošlosti. Zato valja ići u prirodu što češće, uistinu je doživjeti i ne biti samo slučajni prolaznik, već shvatiti da neke stvari vidiš samo sada i da više nikada neće biti isto.
Povratak na parking
Dosta vremena trošimo na divljenje okolnim planinama i nekako nam je teško otići, no pogled na satove podsjeća nas da je kasno poslijepodne, a mi još imamo desetak kilometara hoda do našeg limenog konja.
Putem pijemo vodu direktno iz potoka jer, pogađate, ovdje kilometrima daleko nema utjecaja čovjeka i sva voda je pitka (putem se mogu vidjeti i prigodne table). Psi ovčari nas žestokim režanjem i lajanjem upozoravaju da su ovce koje gledamo sa staze njihova briga i da što prije produžimo dalje.
Vruće je za krepati pa pijemo ogromne količine vode. Srećom, vode ovdje ne nedostaje i, taman da nismo uzeli dovoljno, napojit ćemo se kao i sva ostala živina ovdje – direktno iz potoka. Gužva na jezeru Lac de la Douche je splasnula, a i mi jedva čekamo da se spustimo do auta.
Statistika za kraj
Bio je ovo jako dug dan: 20 kilometara, oko 1200 metara uspona i gotovo 7 sati je iza nas. Sad se nekako sve više veselimo povratku u apartman, tušu i ležanju uz naizgled neograničene količine piva, nego sutrašnjem danu.
No, kako nikad ne znamo kako ćemo sutra ustati, a rijetko je na lijevu nogu, znamo da nas i sutra čeka nešto – vjerojatno ekstra lagano, tek toliko da ne preležimo cijeli dan…
