Tre Cime di Lavaredo. Ne mogu vjerovati da do sada nismo bili, ali eto – nismo! Nekakav okvirni plan bio je posjetiti u lipnju neke od Dolomita pa je grah pao na Sextenske. Nismo imali spremne karte ni ciljeve koje bismo voljeli odraditi, ali znali smo da želimo krug oko Tre Cime, a drugo ćemo u hodu i kako vrijeme bude dopuštalo.
Sam put uvijek nam je fora i volimo ga začiniti starim cestama, usputnim lokacijama, neočekivanim krajolicima i lijepim vidicima. Oko 6 sati vožnje do našeg odredišta i nije neka drama pa smo odlučili malo produžiti po nekim lokalnim cesticama i prijevojima koje smo uočili na karti te smo se nadali prekrasnim pogledima i čudesnim jezerima. Ovoga puta fokusirali smo se na jezera (sasvim slučajno naravno 😊), kojih je zbilja obilato u ovome kraju. Probat ću ih nabrojati: Lago di Santa Caterina, Lago di Misurina, Lago di Landro i Lago di Dobbiaco bili su nam po putu, a kasnije smo još odlučili obići i neizostavni Lago di Braies. Usput smo prošli i kroz Cortinu d’Ampezzo i snimali buduće ciljeve – sve do našeg odredišta u Moosu kraj Sextena.
Iako je smještaj nešto skuplji (u odnosu na ono na što smo navikli u Sloveniji 😊), kada imaš pogled s balkona na vrhove od 3.000 metara kao da su ti na dlanu, znaš gdje si potrošio novce. U ovome području često se skija pa neću trošiti riječi na to, osim da se zbilja isplati doći po ljeti jer mislim da u onoj skijaškoj gunguli ne možeš doživjeti ovu prirodu na taj način.
Prvi dan je pred nama te pregledavamo prognozu kao da nam život ovisi od toga, ali vrijeme je zbilja čudna stvar u Dolomitima – kreneš ujutro po suncu, ptice cvrkuću, sve je divno i onda, nakon sat-dva, padne takva kiša da jutarnje spremanje kabanice u ruksak sada izgleda kao najbolji potez ikad, iako smo se pritom kiselo pogledavali (kao, što to vučemo sa sobom) i skoro ih ostavili u sobi!
Niti ovaj dan nije iznimka – spakirali smo kabanice, a dan je počeo sunčanim jutrom bez oblaka na nebu – dali smo si pet odmah ujutro, bit će super vrijeme. I bilo je super, relativno brzo smo se iz Moosa (parking za polazak je par km od mjesta pa se može i pješke krenuti) popeli do Rifugio Locatelli doma (2405 mnv) gdje smo stali uživati u prekrasnim pogledima, na Tre Cime prvenstveno.
Kako smo krenuli kružnom turom oko Cima, tako je gužva postajala sve veća, a vrijeme sve ružnije. Dok smo došli do Rifugio Auronzo doma (2330 mnv) koji je dostupan cestom, postalo je sve nagužvanije (do Auronzo doma vodi cesta te se može doći autom pa se velika većina ljudi ovdje samo doveze, opali nekoliko fotki, pojede/popije nešto u domu i vrati se u dolinu) te zbilja hladno i oblačno. Tu kratko jedemo i brzo nastavljamo krug, da nas ne opere kiša. Postaje nam jasno da ništa od toga, oblačimo kabanice i po ledenoj kiši nastavljamo natrag do doma Locatelli (gdje sada jedva da ima ljudi) te se dalje spuštamo do parkinga, gdje nas opet počinje pržiti sunce.
Preživjeli smo prvi dan, ali nam se odmah uvlači crv sumnje – kako ćemo ovako savladati neki ozbiljniji uspon, ako nas takva kiša uhvati u puno delikatnijem trenutku i na puno izloženijem mjestu od ove današnje šetnje?
Drugo jutro opet ludujemo sa surfanjem po prognozi i opet je najava da će biti manje-više ok (uz moguće pljuskove od 11h do 15h) pa odlučujemo obići poznato jezero Lago di Braies – ja nikad čuo, bolja polovica kaže da je poznato 😁. Bacamo oko na kartu i, kad smo već tamo, nakon kruga oko jezera krećemo na vrh Croda del Becco (2810 mnv) – nadajući se da nas kiša neće opet ubiti u pojam. Jezero i jezerski krajolik zbilja su krasni, ali red koji se stvorio da bi se znatiželjnici fotkali u drvenim barkama meni je neobjašnjiv, a da ne govorim da se gubi na dojmu – više to nije ta divlja i netaknuta priroda i čovjek nije sam sa sobom i svojim mislima – dapače, svako malo dobiješ lakat u rebra, nečiji dah za vratom (jer si baš eto na poziciji na kojoj se taj netko želi fotkati) ili upit za fotkanjem. Tajna je, naravno, u Instagramu – instagramska biblija pored mene govori mi da je to jako popularno mjesto za opaliti fotku 😄. Već nas lovi tjeskoba od tolike gužve pa žurno i bez puno zadržavanja pucamo i mi par komada, ali ne u drvenim barkama 😊.
Krećemo na uspon koji nije ništa spektakularno, ali vesele nas tišina i samoća te pogled na jezero i okolicu. Čini se kako imamo lijep dan ispred sebe i fotkat ćemo par sjajnih fotki s vrha. Ili možda ipak nećemo – iako smo bili jako brzi, nismo brži od kiše i taman prilikom dolaska na nešto teži uspon po stjenovitom grebenu, kod križanja za Rifugio Biella (2327 mnv), počinje kiša koja u trenutku relativno jednostavan uspon pretvara u klizalište! Trudimo se još malo, nespremni odustati, ali kiša pojačava i nevoljko se odlučujemo okrenuti, možda 300 m ispod vrha.
Po povratku komentiramo kako nećemo hodati niti dva sata i sigurno će se opet popraviti vrijeme. I naravno, popravlja se nakon dvije trećine spusta pa opet spremamo kabanice i nastavljamo – što pokisli po tijelu, a što u duši 😄 – pojesti sendviče na jezeru.
Dok gacamo po jezeru i gledamo u nedohvaćeni vrh, ribice nam grickaju prste, a krugovi na površini pokazuju da nas ipak čeka još kiše pa lagano krećemo prema autu.
Na putu natrag stajemo u Toblachu (Dobbiacu) i odlučujemo napraviti krug oko prekrasnog jezera Lago di Dobbiaco, kad je već blizu. Kiša se nastavlja kroz poslijepodne i večer pa, osim ovoga jezera, vrijeme trošimo na obilaske dućana outdoor opreme i vječito nećkanje trebamo li kupiti još jedan ruksak ili ne (valjda smo se deset puta vraćali da ga snimimo, srećom nismo ga kupili i dodali svojoj ergeli od već postojećih desetak ruksaka 😄).
Treće jutro budi nas kiša, ovaj put cjelodnevna. Odlučujemo posjetiti Lienz u Austriji koji je relativno blizu i odvesti se do polazišta za Grossglockner, iz mjesta Kals am Grossglockner (1324 mnv) do Lucknerhaus doma (1948 mnv), s obzirom da planiramo uskoro i tamo – nadao sam se već to ljeto, ali spletom okolnosti nismo stigli.
Prije jače kiše uspjeli smo vidjeti djelić vrlo lijepe panorame Lienških Dolomita i skočili smo do jezera Tristacher See na kojem smo vidjeli gigantske pastrve, mladice i jezerske zlatovčice, koje se samo bacakaju na mušice koje lete iznad površine.
Sve u svemu, naša avantura je gotova – nije nas baš poslužilo vrijeme, ali uživali jesmo. Vraćamo se natrag u istom ritmu, obilaznim putevima. Vozimo se preko legendarne planine s Giro d’Italia, Monte Zoncolan (1750 mnv), koju obavezno moramo odpedalirati biciklima jer je jednostavno dušu dalo za to, stavljam u bucket listu i vozimo kući…
U sljedećem postu pišem kako smo se popeli na Piz Boe, dok smo išli na Pearl Jam koncert u Padovu 😊!