Istini za volju, priča se trebala zvati Kišni dnevnici iz Chamonixa, ali o tome ćemo kasnije. Naš ljetni godišnji odmor započeli smo kampiranjem u centru svijeta, Chamonixu! „Možda” ovaj gradić nije uistinu centar svijeta, ako takvo nešto uopće postoji, ali za nas je to centar svijeta kakvog volimo. Ponovno smo u Chamonixu, a svi koji me poznaju, znaju da uvijek davim s temom kako volim Francusku, iako od Francuske nisam vidio ni F, zapravo. Vidio sam samo Chamonix i to je bila ljubav na prvi pogled.
Godine su prošle od našeg prvog posjeta, ali ovo ljeto nije bilo dileme. Iza nas su COVID godine, moja ozljeda, zatim oporavak te život općenito i imali smo osjećaj da nam treba malo magične prašine koju ovaj grad definitivno pruža. Prvi od dva tjedna godišnjeg odmora odlučili smo posvetiti putovanju u Francusku, iako ne dolazimo u nekoj posebnoj formi niti s nekim velikim usponima iza sebe. Jednostavno, željeli smo malo stare romantike na francuski način.
Ovaj put rezerviramo mjesto u kampu Les Marmottes podno samog Mont Blanca, odnosno ledenjaka Glacier des Bossons. Naime, otkako smo otkrili kako je kamping život za nas, obećali smo si svako ljeto provesti negdje u planinskim kampovima diljem Alpa. Osim super pozicije pod planinama, ovaj kamp se nalazi vrlo blizu samog centra Chamonixa. Korištenjem kampa dobiva se i besplatna karta za javni prijevoz, odnosno vlak i autobus kroz cijelu dolinu od mjesta Vallorcine do mjesta Servoz.
Možda na prvu ovo ne zvuči nešto posebno vauu, ali tko god je ikada bio ovdje zna koliko je to super. Cijeli tjedan nismo morali koristiti auto, već smo obilato koristili blagodati dobrog javnog prijevoza kroz čitavu dolinu Chamonixa. Vlakovi i busevi voze praktički non-stop pa je razmišljanje o tome gdje započeti planinarenje, a gdje ga završiti, gotovo suvišno.
Francuzi u Chamonixu se bore, kao i sva ostala iznimno turistička mjesta, s najezdama turista koji uglavnom dolaze automobilima i zagušuju doline i planine, gustim prometom i zagađenjem. Odmah da napomenemo, problem nije riješen što se s nekim smještajem, kao što je bio naš, dobiva besplatan prijevoz, ali definitivno ide ka tome.
Također nas iznenađuje što je i dalje na potezu između Argentièrea i Chamonixa prisutna nevjerojatna količina divljeg parkiranja uz cestu i uz svako slobodno proširenje, no čini se da se zasad problem rješava mrkvom, a ne batinom. Naime prošli smo kroz gotovo sva mjesta u dolini i zaista nismo primijetili ikakvo kažnjavanje parkiranja uz cestu i općenito bilo gdje.
No, pritom se vidi i određena anomalija – te gužve nisu rezultirale bacanjem smeća na sve strane, nego se čini da dok god se svi ponašaju civilizirano i ne zagađuju okoliš, neće biti ni bilo kakvih zabrana. Prošli smo čak pored par divljih parkinga na kojima se vidi da se kampira s kamperima i kombijima i po nekoliko dana, ali traga smeću nigdje.
Reklo bi se da vlada neki prešutni dogovor: dok god se ne ponašate kao svinje, nećemo vas tako ni tretirati. Osim toga mislim da ima i još nešto što je, recimo, vidljivo kod nas, a to je da kada turisti vide da sami ne brinemo o svojem okolišu, onda ne brinu ni oni. Naravno, vrijedi i obratno – malo kada imamo prilike vidjeti toliko ljudi u prirodi, a tako malo (ili gotovo nimalo) smeća.
U svakom slučaju jedva smo dočekali krenuti s našim pustolovinama, ali nas je vremenska prognoza počela jako brinuti – bio je najavljen kišni tjedan. Kiša nikada nije dobra vijest kada imaš svo vrijeme svijeta ispred sebe, ali ipak se nismo dali obeshrabriti i odlučili smo iskoristiti svaki dan.
1. dan: Les Bossons – Refuge de Bellachat – Le Brévent – Chamonix
Prvi dan, dan nakon jako duge vožnje (ovoga puta ne kroz tunel Mont Blanc, već preko prijevoja Grand St. Bernard), odlučili smo krenuti pješke direktno iz kampa.
Kratka digresija na ovaj prijevoj: tko ima vremena i živaca, nakon iznimno duge vožnje do Aoste, tjerati auto po zavojima ovog prekrasnog prijevoja koji se diže sve do 2.469 m, svakako preporučujemo proći ovuda. Iako se ulazi u Švicarsku, nikakvih kontrola nema. Pogledi na sve strane su čudesni, a vožnja zaista zabavna. Malo produžuje kilometražu, ali ne i vrijeme jer se na tunel Mont Blanc čeka i po dva sata za prolaz.
No vratimo se našem prvom planinarenju. Prognoza je šarena i najavljena je lagana kiša. Ne opterećujemo se previše i krećemo prema Lac du Brévent i istoimenom vrhu. Ova staza je, ujedno, i dio poznate Grand Balcon Sud staze s prekrasnim pogledima na Mont Blanc masiv.
Za početak nas pozdravlja rijeka L’Arve i mistična maglica iznad nje, koja pokazuje koliko je ledena ta voda koja pristiže direktno iz ledenjaka iznad doline. Prve oznake na koje nailazimo usmjeravaju nas ka današnjem cilju. Staze su dobro označene i vrlo jednostavne pa je ljudi od ranog jutra i više nego dovoljno. Uglavnom se svi spuštaju jer dolaze sa žičare Le Brévent (vrh je, ujedno, i krajnja postaja žičare).
Čudan vid planinarenja, ali manje-više su sve turisti i rekreativci koji su došli vidjeti pogled odozgora uz nešto manje hodanja. Ne osuđujemo nikoga, ali „planinariti“ žičarama nije naš fah i prepustit ćemo to turistima i nemoćnima.
Kiše zapravo i nije bilo u zraku, ali je iznimno mutan dan i čini se da danas nećemo vidjeti Mont Blanc na koji se s ovih planina pruža nevjerojatan pogled. Staze su, onako, „bapske“ 😁 i nema tehnički zahtjevnih dijelova pa se hodajući može opušteno doživjeti krajolik. U koju god stranu pogledamo vidici su čudesni, iako je vrijeme realno nikakvo.
Nadamo se kako će narednih dana biti bolje te kod žičare Brévent radimo prvu pauzu za ručak. Svugdje oko nas ljudi se penju po omanjim smjerovima, mnogi trče, a još više ih se prošetava oko stanice žičare. Tu je moguće i letjeti paraglajdom u tandemu pa se, unatoč lošem vremenu, leti na sve strane. U svakom slučaju, čudno nam je vidjeti toliko planinskog turizma, iako ga, ruku na srce, ne bi bilo ni za uzorak da sve nije premreženo sa žičarama.
Planiramo rutu za povratak i, kao da do tada nismo već odvalili deset kilometara i oko 1500 metara uspona, gledamo što bismo još mogli obići. Racionalno, nakon jela, ipak odustajemo od produženja rute jer se vrijeme kvari i pokušavamo požuriti u dolinu.
Spuštamo se direktno u centar Chamonixa pa odlučujemo napraviti prvi đir po gradu. Kako je lijepo opet biti tu! Vibra je kao i uvijek super, a unatoč velikom broju „običnih” turista, prljavih i znojnih trkača, planinara i ostalih zaljubljenika u outdoor sasvim je dovoljno da se i mi osjećamo dijelom atmosfere.
Inače, koliko smo vidjeli po tablicama, stranih turista gotovo da nije ni bilo – izuzev Britanaca kojih ima u velikom broju. Dobar je ovo dio godine za vidjeti ove planine jer gužve lagano nestaju, a najpoznatija trail utrka na svijetu, Ultra Mont Blanc (UTMB), počinje tek za tjedan dana. Inače, već smo bili ovdje za vrijeme trke i šušur koji nastane oko tog događaja teško je opisati – najbolje ga je doživjeti!
Nakon prvog upijanja atmosfere u mjestu, krećemo put kampa – mrtvi umorni, ali s osmijesima od uha do uha. U kampu kuhamo paštu i pada pokoja pivica da se saberemo. Općenito se veselimo kao mala djeca dok đuskamo po šatoru i oko njega, počeo je godišnji! U današnjem izletu smo, sve skupa, napravili malo manje od 19 kilometara i oko 1500 metara uspona.
2. dan: Montroc – Lacs des Chéserys – Lac Blanc – Argentière
Drugog dana našeg izletovanja budimo se pod teškom naoblakom i kišom koja samo što nije počela. Polu-razočarano zurimo u nebo, ali ne gubimo nadu i sjedamo na vlak za Montroc jer želimo vidjeti drugi dio Grand Balcon Sud rute i jezero Lac Blanc.
Krećemo ponovno „bapskim“ 😁 stazama, ali ovoga puta uz malo akcije po više setova željeznih ljestava, postavljenima samo tamo gdje zaista nije bilo druge. Inače, staze su do sada jako lijepo održavane i označene te se ne pretjeruje sa željezom gdje to zaista nije potrebno.
Nažalost, vrijeme je koma i pogledi oko nas praktički ne postoje. Unatoč tome, ljudi je bezbroj jer se kod Lac Blanc nalazi i dom, što uvijek privlači planinare i trkače. Kratko slikamo, prvo Lacs des Chéserys koja nam se nalaze po putu, a zatim i Lac Blanc.
U duhu nade da će se vrijeme promijeniti, odlučujemo nastaviti neoznačenom stazom na jedan obližnji (neimenovani) vršak na oko 2550 metara nadmorske visine. Čim smo se malo udaljili od jezera, nestajemo iz gužve i bojažljivo zurimo prema planinskim divovima preko puta – onima za koje znamo da su tu, ali ih ne vidimo. Na trenutak nam se ukazuju Aiguille du Midi i Mont Blanc, ali toliko kratko da se zezamo kako će po najkišnijem danu zasada, biti i jedino vrijeme kada ćemo vidjeti najvišeg od svih.
Sitna kišica i vjetar nas obavještavaju da je vrijeme za povratak. Malo lutamo po divljem terenu i pratimo pokoji možic, koji nas tobože usmjerava ka nečemu, no zapravo samo odugovlačimo povratak u dolinu. Uskoro se spajamo na označeni put i vidimo prve kozoroge koji nas gotovo ignoriraju, dok pasu rijetku travu i borovnice.
Po putu dolje jedemo borovnice, kojih ima u sve većem izobilju što se niže spuštamo, ali i slikamo kozoroge i svisce koji ih brste s jednakim žarom kao i nas dvoje. Zaista je idilično pa nas usrano vrijeme ipak ne lišava optimizma.
Drugi dan završavamo s nešto manje od 15 kilometara i oko 1300 metara uspona, ali i pijenjem pivice šetajući kroz vrlo maleno, ali šarmantno mjesto Argentière.
Vraćamo se u kamp i kreće uobičajeni folklor kuhanja, cuganja i sveopće uživancije u kampovskoj vibri. Svjesni smo da ćemo se ovim tempom možda premoriti za sunčane dane, ali svakodnevno zurenje u sto aplikacija za prognozu demantira našu nadu o dobrom vremenu pa želimo iskoristiti koliko možemo.
3. dan: Chamonix-Mont-Blanc
Ovo je bio dan za zaborav, što se planina tiče. Probudila nas je jaka kiša koja cijeli dan nije stala. Odmah smo čestitali jedan drugome na tome kako smo sinoć pametno navukli ceradu preko šatora i pokudili se jer jučer nismo kupili dovoljno piva za jutarnje guštanje. Iako nam šator vrhunski funkcionira po kiši, htjeli smo ekstra sloj jer je najavljeno – još kiše. Jedino nam nije palo na pamet da ćemo imati više vremena u šatoru za – još pive.
Nakon što smo popili postojeće zalihe i doručkovali, negdje oko podne dižemo guzice jer smo već lagano ludi od ležanja i krećemo put Chamonixa u điranje po outdoor dućanima i kvazi-shopping. Kažemo kvazi jer si nismo ništa posebno zacrtali, ali smo jedni od onih koji baš vole okrenuti svaki cipelu, tenisicu i ruksak, kao i snimati što je novo u svijetu planinarske opreme. Pa eto, nismo preskočili doslovno niti jedan dućan, a neke smo posjetili i dvaput.
Svaki proizvođač koji drži do sebe ovdje ima trgovinu svoje opreme pa se zaista može vidjeti sve i svašta. Potrošili smo sate i sate na razgledavanje i nekako ipak shvatili da imamo dovoljno ruksaka i gojzerica pa smo samo obnovili zalihu planinarskih karata i krenuli put kampa.
Naravno, dogovorili smo koje ruksake kupiti sljedeće, što probati od gojzerica, navukli par hlača te ispipali svaku jaknu i majicu koja nam je bila u dohvatu. Možda izgleda kao izgubljen dan, ali trebao nam je odmor, kao i malo „gradske“ atmosfere i slušanja tog prekrasnog, francuskog jezika.
Sve je nekako opušteno, a opet uredno i čisto. Možda je to zato jer smo na odmoru pa gledamo kroz ružičaste naočale, a možda je jednostavno tako. Kako god bilo, ovo je zaista mjesto koje treba vidjeti.
Inače, nešto što Danči uvijek voli raditi u svakom novom mjestu u koje dođemo – bacili smo oko i na cijene nekretnina u izlozima agencija, a one su prosjeku oko 10 tisuća eura po kvadratu pa ako je kome palo na pamet nešto ovdje imati…sretno mu bilo.
Kupujemo pivicu i sjedamo na vlak smišljajući jede li nam se danas pašta ili riža. Velike dileme bijahu ispred nas, no ono što nas je više od toga mučilo je kakvo će vrijeme biti sutra. Promjene nema, kiša, kiša i još malo kiše.
4. dan: Les Praz – Mer de Glace – Grotte de Glace
Četvrtog dana (kiše) motamo se po kampu kao dvije ovce, uz spori doručak i gledanje u nebo. Slijedi sporo spremanje ruksaka pa gledanje u nebo. Zatim sporo kretanje i gledanje u nebo pa kasnimo na vlak, trčimo i gledamo u nebo…kako god bilo, trebao je ovo biti obilazak famoznog ledenjaka Mer de Glace i uspon do jednog od alpskih domova u okolici, a pretvorilo se u turistički obilazak po kiši.
Iz mjesta Les Praz lagano krećemo put ledenjaka, dobro označenom stazom. No, unatoč dobro označenoj stazi, uspijevamo je zagubiti od žurbe zbog kasnog kretanja iz kampa i manjka fokusa. Psujemo i pokušavamo požuriti, ali je sparina takva da se cijedimo do gole kože.
Putem prolazimo kraj planinskog odmorišta La Buvette des Mottets i nastavljamo do Montenvers postaje vlaka, koja vodi na svojevrsni ulaz u spomenuti ledenjak. Nismo se vozili ovim vlakom, ali kada, hodajući kroz šumu, na oko 1800 metara nadmorske visine naletiš na vlak, to je zaista prizor za vidjeti!
Prema visini na kojoj se nalazimo čini se da smo uspjeli nadoknaditi dio izgubljenog vremena. Ni kiša još nije počela pa i dalje vjerujemo da stignemo bar malo hodati po ledenjaku. Brzo dolazimo do postaje, gdje su horde ljudi abnormalne, a kišica počinje padati. Nismo puno fotkali okolicu jer je vrijeme postalo gadno, ali ovo su najveće gužve na koje smo do sada naletjeli. No opet, da se mora ići pješke, a ne vlakom i žičarom do ulaza na ledenjak, dvojimo da bi ovdje bilo ikoga.
Jesmo li spomenuli da pogleda nema i da je magla do zuba? Tražimo ulaz u ledenjak oslanjajući se na kartu koju imamo, ali čini se da su sile prirode učinile svoje i svi planinarski ulazi na ledenjak su odvaljeni od protekle zime te zatvoreni ogradom ili žicom i tablom upozorenja.
Taman kad smo se malo maknuli od gužve, čini se da se moramo spojiti na zadnju postaju žičare i turističku trasu. Moramo po uređenim stubama za ulaz u atrakciju Grotte de Glace, ali i dalje se ne okrećemo, već nastavljamo tuda dolje, nadajući se da će se vrijeme ipak smiriti i da ćemo malo prije ulaska u ledenu špilju moći upasti i na ledenjak.
Naravno, u tijeku spusta po stepenicama kiša počinje padati prilično jako i polako shvaćamo da je ovo propali dan i da po ovakvom vremenu (a i kasnom kretanju) nema smisla krenuti ledenjakom dalje.
Kad smo već tu, ulazimo u Grotte de Glace, što je zapravo uređeni tunel u ledenjaku koji je zaista prizor za doživjeti. Unutra je hladno kao u frižideru, gle čuda, a led je tako debeo i proziran da ga moraš rukom isprobati da shvatiš koliko je stvaran. Ovdje zapravo prvi puta doživljavamo koliko je velik ovaj ledenjak. Ledenjačka morena je na mjestima visoka više od tristo metara, a pukotine idu od nekoliko metara dubine do nekoliko desetaka metara, koliko se može vidjeti. Sve je toliko ogromno i tek sada shvaćamo koje sile prirode su bile potrebne da se ledenjak stvori i da krene krčiti put kroz stijene i planine.
Krećemo natrag u uspon do postaje Montenvers pa spust u Les Praz mokri i umorni, a dan završavamo s 17.5 kilometara i oko 1100 metara uspona te potocima piva dok čekamo vlak za kamp. Da ne bi ispalo sve crno, bio je to dobar trening i mrtvi umorni možemo na spavanje kao da smo zaista iskoristili dan kako smo i zamislili.
Pokušavamo ne razmišljati o sutra, ali čeka nas jako dug izlet i prema prognozi prvi sunčani dan pa se gotovo osjećamo krivi zašto smo danas toliko hodali. Brzinski jedemo, cugamo i idemo spavati jer nas sutra čeka rano dizanje i nepregledni kilometri u daljinu i visinu.
5. dan: Mont Buet – Le Cheval Blanc
Do sada smo Mont Blanc vidjeli ravno 30 sekundi jednog oblačnog dana, ali nemojte nas pitati kojeg jer su svi bili takvi. U svakom slučaju, naivci kakvi jesmo, optimizam nas nije napustio i posljednji dan prije odlaska dočekali smo sunčano jutro u kampu.
Digli smo se kao penzići za placu i ranom zorom krenuli na vlak za mjesto Buet. Odavde kreće uspon na Mont Buet (3.096 m), koji je trebao ziheraški isprati svu kišu cijelog tjedna iza nas.
Bespuća interneta kažu da je ovo jedan od dobrih vrhova za testirati formu za Mont Blanc (Francuzi ga zovu „Mont Blanc des Dames“, što u prijevodu znači „Mont Blanc za žene“), ali nakon što smo napravili gigantski krug ovdje, mi ćemo reći da tome nije tako.
Naporno jest, ali to nema previše veze s pravim mountaineering usponom igdje, a kamoli na najviši vrh našeg kontinenta. Riječ je o gotovo potpuno nezahtjevnom (ako je uspon iz mjesta Buet, preko Refuge de la Pierre à Bérard) vrhu preko 3000 metara, s kojeg se pružaju nezaboravni vidici na najviše vrhove Mont Blanc masiva.
Gužve su u skladu s time neopisive, ali napokon uspijevamo uhvatiti par nezaboravnih pogleda na najvišeg od svih. Fotkamo kao ludi i vrh dohvaćamo za oko 4 sata i sitno minuta, umjesto tablama najavljenih 6 sati.
Na vrhu ima svega, prvenstveno magle i oblaka, ali najviše su nas se dojmili biciklisti za koje u tome trenutku još nismo bili ni svjesni da su bicikle vukli s druge strane po grebenu i sajlama, gdje je i ruksak ekstra teret – a kamoli bicikl. Sve za jedan dugi i ludi downhill – Francuzi kao Francuzi – vole sport, vole akciju, vole planine i uživaju maksimalno u svemu što imaju.
Do vrha smo odvalili oko 1900 metara uspona, ali nismo još gotovi – u planu nam je spustiti se s druge strane po grebenu i spojiti se na vrh Le Cheval Blanc (2.831 m), koji se nalazi tik uz FR-CH granicu, ali sa švicarske strane.
Nastavljamo dalje preko grebena i tu po spustu nailazimo na prve sajle. Spust nije težak, ali traži oprez, naročito kod mimoilaženja s onima koji se uspinju njime. I ovdje srećemo dosta trail trkača, a pada nam na pamet i kako su momci s biciklima ovdje prošli uzbrdo – ali kao što rekosmo, Francuzi!
Također, ovo je jedan iznimno blatan vrh nakon toliko kiše pa gojzerice pune crnog, ljepljivog blata baš i nisu nešto što ti treba za ovako uzak i kamenit greben, no što je tu je. Stazu vidimo unaprijed i moramo priznati da svako malo zastajemo i blejimo oko sebe bez riječi, jer je krajolik toliko drugačiji od onog na koji smo navikli.
Pauzu za ručak radimo nakon što smo riješili gadniji dio grebena i samo uživamo u atmosferi i vidicima – planine su ovisnost i to jedna od onih kojoj se valja prepustiti. Po završetku obroka nastavljamo na Le Cheval Blanc te odmah iza ugla nailazimo na skupinu mužjaka kozoroga koji vrlo spremno poziraju našem fotiću. Prekrasni prizori u prekrasnom kraju, no čeka nas još puno puta do kraja dana pa nastavljamo dalje po Švicarskoj.
Ova staza ulazi kratko u Švicu i onda se vraća natrag u Francusku – dakle, prehodali smo dvije države 😅. Stižemo na Le Cheval Blanc, s kojeg nam se otvaraju naprosto fantastični pogledi na umjetna jezera/akumulacije Lac du Vieux Émosson i Lac d’Émosson.
Spust s vrha je ubitačno strm i pun sipara, ali na najkritičnijim dijelovima su postavljeni lanci. Kako to nikada nije sve, još jedan takav trusan i strm spust nas je čekao nakon malenog jezerca Lac Vert i sedla Col de la Terrasse. U svakom slučaju, zaključujemo kako bi cijeli ovaj đir bilo lakše napraviti u obratnom smjeru, ali gdje je zabava u tome 😅.
No, u ovom trenu više nam nije bilo do zabave i jedva smo čekali da se spustimo u mjesto Vallorcine i sjednemo na vlak za kamp. Nakon nemalih 24 kilometra i oko 2150 metara uspona, napokon stižemo na vlak.
Shvaćamo da u kampu više nemamo piva i da u Vallorcineu nema nikakvih dućana pa, bez obzira što smo dvije vrlo umorne i iscijeđene duše, izlazimo u Argentièreu i kupujemo zalihe za čitavu večer. Pola toga rješavamo na stanici čekajući sljedeći vlak, samozadovoljno se smiješeći, sretni kakav fantastičan dan smo imali. GPX trag ovog izleta možete preuzeti OVDJE.
Mrtvi smo umorni, i od danas i od cijelog tjedna, ali napokon smo vidjeli Mont Blanc, napravili prekrasan izlet i za promjenu nas nije oprala kiša. U kampu sve teče uhodano i kao po loju te liježemo u krevet s neizbrisivim osmijesima na licu. Sutra je vrijeme za polazak u Italiju, na drugi dio našeg alpskog godišnjeg – o tome ćemo više u blog priči Priče iz Suldena, koja dolazi…
Malo dojmova za kraj
Sve u svemu, nije ovo bio godišnji odmor velikih planova, niti velikih uspona. Da je i bio, ništa od toga se ne bi ostvarilo jer je vrijeme bilo loše i kiša nam je svakodnevno (ali i bezuspješno) pokušavala slomiti duh. Čekao nas je nastavak odmora u Suldenu/Soldi u Italiji pa je ostala nada za boljim vremenom.
Naučili smo neke jako važne i potpuno trivijalne stvari za vrijeme našeg boravka u Chamonixu. Primjerice, Francuzi su uvijek ljubazni i kulturni pa je pozdravljanje u brdima sa smiješkom najnormalnija stvar, moda i oprema nisu najvažnije stvari na svijetu, hodaju svi redom od najmlađih do najstarijih i vidi se da su općenito jako sretni.
Puno ljudi voli trčati pa ćete na trkače u planinama naletjeti apsolutno svugdje (štogod vi mislili o tome je li to mjesto za trkača, ili nije, oni jednostavno uživaju u životu i ne opterećuju se ostalime), a zdrav i svakodnevno aktivan način života stvara sportska tijela pa si nerijetko okružen manekenima i manekenkama sportskog svijeta (kaže Danči da nikad nije vidjela toliko zgodnih, atletsko-isklesanih muškaraca kao ovdje, a isto vrijedi i za žene 😅).
Jako su (stvarno i praktično) ponosni na svoj kraj i zemlju općenito i to pokazuju djelima, uređenošću i kulturom te stalnom željom za unaprjeđenjem života i svega što se vrti oko kvalitete življenja. Sigurno je da smo vrlo subjektivni, ali svi smo subjektivni od trenutka kada otvorimo usta ili napišemo prvu rečenicu. U Chamonix se vraćamo opet i jedva čekamo nove avanture.