Ponovno smo u Francuskoj! I ove godine odlučili smo provesti godišnji odmor u francuskim Alpama, ovoga puta u nevjerojatnoj divljini nacionalnog parka Écrins. Iako o ovom području nismo znali ništa više od onoga s nekoliko fotografija koje smo vidjeli na društvenim mrežama, odmah smo znali da ovdje želimo provesti puna dva tjedna ljetnog godišnjeg odmora.
Izbor zapravo i nije bio težak, nakon što smo vidjeli o kakvoj prekrasnoj prirodi i divljini se radi. Jedino pitanje je bilo gdje ćemo postaviti bazu, jer smo u potpuno nepoznatom kraju. S obzirom na veličinu ovih planina, kao i našu stalnu želju da ne provedemo više vremena vozeći se do odredišta nego planinareći, bilo nam je izrazito bitno pogoditi dobra mjesta za smještaj.
Kako smo odlazili baš u vrijeme stravičnih nevremena i poplava koje su pogodile Sloveniju, Austriju i Italiju, opciju kampa smo odmah eliminirali. Za prvi tjedan koji ćemo provesti u NP Écrins vrlo ziheraški odabiremo gradić Briançon koji s populacijom od oko 12 tisuća ljudi taman zvuči kao idealno mjesto za upoznati kraj, a ujedno ima svu infrastrukturu za razbijanje dosade, ako nas zakači nekakav iznimno kišni tjedan.
Možemo odmah suzbiti napetost i reći da smo pogodili u sridu. Briançon (ç se čita s) je zaista lijep mali grad, a što je još bolje, nalazi se iznimno blizu najviših vrhova Écrinsa. Također, odlično je povezan cestama i cesticama sa svim visokim dolinama, rječice teku na sve strane i bogat je povijesnim građevinama, u količini nevjerojatnoj za tako malo naselje.
Dan puta u Briancon
Do Briançona nije nešto posebno komplicirano doputovati, ako volite putovanja autom kao nas dvoje i nemate afiniteta za učestalo stajanje po odmorištima za ispijanje kave i rastezanje. Od Rijeke do Briançona je oko 800 kilometara vožnje, a od toga oko 600 kilometara autoceste, što znači da se može udobno putovati te bez puno stajanja stići za oko 8-9 sati.
Sve to s jednim rezervoarom goriva, barem kad je naš autić u pitanju, što nije zanemariva stavka u troškovima kojih ćemo se dotaknuti nešto kasnije. Ovoga puta smo stavili pamet u glavu i odlučili putovati u nedjelju, kada je na talijanskim autocestama zabranjen promet kamionima. Ima nekih iznimki, ali naša nedjelja nije bila jedna od njih pa kada kažemo da smo do Milana utrošili samo 4 i pol sata, jasno je da nikakvih ozbiljnijih gužvi nije bilo.
Kako smo navikli na nezaustavljanje kada putujemo po autocestama, gotovo jednako kao na neprestano zaustavljanje kada putujemo planinskim cestama, prvo stajanje radimo tek u industrijskim zonama oko Torina. Zaustavljamo se u Decathlonu i protežemo naša stisnuta tijela, na temperaturama bližim 40 nego 30 stupnjeva Celzija.
Nakon natrpavanja brzom hranom i osiguravanjem zalihe piva za prvih par dana našeg godišnjeg, pičimo dalje, iako smo vremenski par sati brži od planiranog. To, naravno, samo znači da ćemo nastojati nešto obići po putu pa Danči počinje surfati ima li kakve zanimljive prirode usput, možda jezera ili rijeka koje bi valjalo vidjeti.
Dok lagano napuštamo Torinske obilaznice, koje koštaju jednako kao i cijeli put do Milana, počinje puhati takav orkanski vjetar da smo se odmah pogledima razumjeli kako je dobro da ne moramo dizati šator večeras. Nedaleko francusko-talijanske granice, blizu mjestašca Susa, skretanje je za prijevoj Pas du Paradis te jezero Lac du Mont-Cenis (1974 mnv) i već smo na putu za prvu prirodnu znamenitost, jednu od mnogih koje ćemo vidjeti narednih dana.
I ovdje dere takav vjetar da nam se baš ne izlazi iz auta, ali duga vožnja i čudesna boja jezera čine svoje i vrlo brzo smo se zatekli kako kopamo po torbama, tražeći puhovke koje će nas malo zaštititi od ovog sumanutog vremena. Iako je sredina ljeta i vrlo je toplo, ovaj vjetar svejedno nekako uspijeva ući u kosti.
Oblačimo se u autu i krećemo duž velike brane koja svakih nekoliko metara ima informativne panoe s informacijama o prilično interesantnoj povijesti ovog prijevoja između Italije i Francuske. Jedna od najzanimljivijih legendi, koju je teško potvrditi kao povijesnu činjenicu, jest ona da je Hannibal vodio vojsku sa slonovima preko ovog prijevoja kako bi napao Rim. Iako nismo neki ljubitelji povijesti, uvijek je zabavno pročitati crtice koje su više zanimljive bajke, nego gola istina prošlosti.
Kako nemamo cijeli dan, a vjetar puše kao sumanut, nakon obilaska stare utvrde na drugoj strani jezera, trčimo prema autu jer je vjetar jednostavno nesnosan. Ne zaboravite da mi dobro znamo što je bura, ali svejedno ne možemo izdržati biti vani i upiti malo sunca. Ionako imamo planove i vrijeme je da se smjestimo u Briançonu.
Dolazak u Briançon, cestom koja vijuga preko brežuljaka i doline ovog simpatičnog grada, otkriva nam zanimljive i vrlo stare utvrde koje ćemo obići kroz koji dan, kada budemo odmarali od planina. Noć zatvaramo planiranjem sutrašnjeg dana i kojim pivom za opuštanje nakon, ipak na kraju, dosta duge vožnje.
1. Dan: jezera Palluel, Faravel i Fangeas te vrh Grand Pinier
Prvoga dana odlučujemo krenuti lagano te obići jezera Lac Palluel (2472 mnv), Lac Faravel (2386 mnv) i Lac de Fangeas (1990 mnv), što smo detaljnije opisali u prvoj priči koju možete naći OVDJE.
Općenito smo imali plan upoznati lokalne krajeve i planine, bez imperativa da se nešto veliko mora napraviti. Planina u okolici je bezbroj i ubiti se u prvih nekoliko dana s teškim usponima, da bi onda morali pauzirati nekoliko dana, jednostavno nije bila opcija. Priroda je ovdje posvuda prekrasna, što ćemo narednih dana viđati u nevjerojatnoj količini.
Konačno, dan je bio prilično zahtjevan kondicijski, ali ne i tehnički jer je uspon na vrh Grand Pinier (3117 mnv) bio prilično jednostavan i taman ono što nam je trebalo za uvod i motivaciju.
2. Dan: ledenjak Glacier Blanc
Ako je prvi dan bio laganica, a iz priče je prilično jasno da nije bio, onda je drugi dan trebao biti još lakši. Vidjeti ledenjak i pritom uposliti umorne noge da održimo mišiće, protekao je upravo tako, dok se naša bojazan oko silnih gužvi obistinila.
Negdje pročitasmo da je dolina Vallouise jedna od najpopularnijih u ovim krajevima, što nije ni neobično s obzirom da je jedan od glavnih pristupa na najvišeg od svih, Barre des Écrins (4102 mnv).
Naš današnji cilj je bio vidjeti prekrasan, masivni ledenjak, kojeg je teško i zamisliti u ovim krajevima. Cijelu priču o ovom izletu možete naći OVDJE. Na kraju je i ovaj dan ispao relativno dug i vruć pa je došlo vrijeme za pravi odmor, ili barem nekakvu varijantu istog.
3. Dan: Briancon
Iako je općepoznato da nismo pretjerani ljubitelji gradskog turizma, restorana i kafića, trebalo je ipak malo istražiti našu bazu prvoga tjedna. Temperature tijekom dana suludo su visoke (nalazili smo se ovdje taman usred toplinskog vala), no 34+ stupnjeva nisu nas odvratile od lutanja ovim vrlo lijepim gradićem.
Možemo reći da se Briançon sastoji iz dva dijela: na humcima je stara jezgra s uglavnom turističkim sadržajima, a dolinski dio je noviji i namijenjen za život. Kroz dolinu prolazi poznata rječica ovog kraja, Durance, kao i još nekoliko manjih pritoka, vrlo brzog toka, u kojima je kao i u glavnoj rijeci bez problema moguće vidjeti potočne pastrve zavidne veličine, a ne primjerice plastične vrećice i boce, što je kod nas češća slika.
Namjerno smo kritični u ovom smislu jer, iako se ovuda muva prilično velik broj ljudi, čistoća prirode i tekućih voda koje je okružuju i cijepaju na dijelove na iznimnoj je razini. Da ne bi sve bilo bajno, i ovdje ima starih zgrada i kuća koje vape za uređenjem, ali dojam čistoće time nije posebno narušen.
Obilazimo industrijsku zonu i sportske dućane jer je vani brutalno toplo i moramo nekako dočekati poslijepodne, da sunce popusti. Izbora je napretek i, da nemamo sve što nam treba i ne treba za planine, vjerojatno bismo mogli naći baš sve što bi prosječnom planinaru trebalo na ovakvom mjestu. Ponuda je bogata pa čim uđeš u dućan, vidiš da se ovdje radi apsolutno sve što postoji u svijetu outdoor sporta.
Da ne bismo baš cijeli dan proveli u zatvorenom, u drugom dijelu dana obilazimo staru jezgru mjesta te neke od vrlo zanimljivih utvrda koje okružuju grad sa čitave sjeveroistočne strane (možete pogoditi u kojem pravcu je talijanska granica 😄). Glavni humak, ako ga tako možemo nazvati, zapravo sadrži svu povijest Briançona i vrlo je lijepo uređen i održavan. Iako se stara jezgra nalazi na konstantnoj uzbrdici, turista je napretek, kao i restorana iz kojih se šire raznorazni mirisi.
Nismo ljubitelji gužvi pa, kao još poneki sportski odjeveni ljudi, praktički trčimo kroz mase do vrha stare jezgre, odakle se pruža prekrasan pogled na dolinu i čitavo mjesto. Iako je sve dobro održavano, zapravo se mora primijetiti kakvi majstori gradnje su hodali ovuda nekoliko stotina godina u rikverc. Sve izgleda kao nekada, a informacije po tablama govore o gradnji pojedinih građevina još u 17. stoljeću.
Most spaja klanac koji je izdubila Durance i vodi nas na drugi fortificirani humak, koji također ima zavidnu tvrđavu. S obzirom da ova tvrđava nije dostupna autom sa strane s koje dolazimo, ljudi gotovo da i nema pa smo napokon na svom terenu – u šumi i na solidnoj bijeloj cestici koja jakom uzbrdicom vodi prema vrhu humka i tvrđave.
Da ne bi sve bilo savršeno, ova lokacija nije otvorena za turiste, dosta je zapuštena i posvuda su oznake da se radi o vojnim prostorima. Unatoč tome, divljih stazica koje vode unutar zidova je bezbroj, ali da smo htjeli riskirati probleme s francuskim policijskim i vojnim organima trećeg dana ovdje…ne baš.
Tražimo krug kako se spustiti s ovog brda, nalijećemo na par u strastvenom klinču (da, opet, baš nas je krenulo 😅), nalazimo smjer za spust i ubrzo smo u vrlo lijepo uređenom parku s jezercem prepunim pastrva. Ljudi leže po travi, igraju se s djecom, šetaju, voze bicikle, a tko je baš vruć može na automatu sa SUP daskama odveslati po jezercu i doživjeti sve to iz druge perspektive (da, dobro čitate, imaju automat za rentanje SUP dasaka).
Inače, cijeli grad je prepun sadržaja namijenjenih kvaliteti života, a kad to kažemo, mislimo na nebrojene biciklističke staze, unutarnje i vanjske gradske bazene, dvorane, igrališta, šetnice, ulaze za kajake i raftove na Duranceu…apsolutno sve je posvećeno aktivnostima na otvorenom, a i zatvorenom kada je loše vrijeme. Ne zaboravimo i da kraj obiluje bezbrojnim skijalištima. Dakle, što bi čovjek mogao više poželjeti!
Vidi se to i na figurama ljudi koji ovdje žive, ili su turisti kao i mi. Naime, danima nam je nešto bilo neobično u ovim krajevima, a onda smo shvatili u čemu je stvar. Ovdje nema debelih, pretilih, plus size ili kako god to želite nazvati, ljudi! Sjedenje po kafićima je ovdje slabo zastupljen sport i ima ih tek nekoliko (i to u samoj jezgri), u restoranima (kojih je znatno više) sjede samo turisti, a vidjeti mršaste i živahne ljude koji bazaju posvuda, voze bicikle, veslaju kajake ili lete paraglajdima je najnormalnija stvar.
Vidi se to i prema ponudi hrane u lokalnim dućanima i velikim shopping centrima. Izbor kvalitetnije (ali ne previše skuplje) hrane je zaista velik. Bageti se kupuju gotovo religiozno pa smo neprestano gledali ljude koji šetaju, planinare ili voze bicikle s ruksakom iz kojeg ponosno viri francuski baget. Nismo ni mi odoljeli, a naročito ja koji sam zagriženi zagovornik jedenja kruha na dnevnoj bazi, čak i samog bez ikakvih dodataka.
Šalu na stranu, svijest o kvalitetnijoj prehrani je na visokoj razini, a pri tome ne mislimo na skupe namirnice, već, primjerice, na ručak koji se sastoji od komada piletine i priloga od povrća, umjesto teške mesine u masnom umaku, raznog junka u vidu burgera i ostalog fast fooda, majoneze i ketchupa na čaše te svakodnevnog chipsa, Cole i ostalih grickalica.
Također, uz visoko razvijenu svijest o kvalitetnoj prehrani, ovdje se vidi i ta prirodna potreba da se često krećeš, neovisno koji sport je tvoj stvarni otrov i bez kojeg jednostavno ne možeš. To nešto što smo mi, većinski kao nacija, odavno zamijenili za sjedenje i ležanje, prejedanje i sveopće kilavljenje.
U svakom slučaju, nakon 15ak kilometara kruženja po mjestu, možemo bez problema zaključiti da je Brinaçon gradić koji bi svakom outdoor entuzijastu trebao u nekom trenutku života biti odredišna točka. Jednostavno se nalazi u srcu takve prirode, da se to mora doživjeti. Ponovno je dug dan iza nas i, iako se nismo odmarali kako treba, bio je to jedan lijepo proveden dan.
4. Dan: uspon na Pointe de l’Aiglière (3307 mnv)
Nakon svojevrsnog gradsko-turističkog dana, vrijeme je da se vratimo natrag u čudesne divljine Écrinsa. Tu smo nekako već kao kod kuće, iako smo prilično bolnih mišića jer nikako da se odlučimo na dan ležanja. No, motivacija je na visini.
Gledali smo slike današnjeg cilja i bili smo iznimno motivirani uloviti ovaj vrh, kojeg je autor na Altituderando opisao kao pravu poslasticu. A tako je i bilo! Cijelu priču o ovom izletu možete naći OVDJE. Na kraju ne bismo čak rekli da smo se previše ubili, ili jesmo barem onoliko da možemo nastaviti gurati koliko ide i vidjeti što je više moguće ove moćne prirode koja nas okružuje.
5. Dan: ledenjačko jezero Lac du Glacier d’Arsine (2465 mnv)
Ne možemo se sjetiti koliko smo bili umorni tog jutra, ali znamo da smo se na jedvite jade natjerali ustati iz kreveta. Sve što nas je tjeralo da idemo su prethodno pregledavane slike današnjeg čuda prirode, materijaliziranog u obliku jezera Lac du Glacier d’Arsine.
Ako na nešto u današnjem izletu treba skrenuti pozornost, to su fotke ovog čudesnog kraja, ali da sada tu ne pišemo još superlativa najbolje je kliknuti OVDJE i pogledati priču kako spada.
6. Dan: Col du Granon, Le Grand Meyret, Croix de la Cime i Le Grande Peyrolle
Predzadnji dan prvoga tjedna, a nominalno zadnji planinarski jer smo nedjelju namijenili putovanju, odlučujemo vidjeti svojevrsne Hahliće Brinaçona, Le Grand Meyret (2516 mnv), Croix de la Cime (2603 mnv) i Le Grande Peyrolle (2645 mnv), kao i jednu od najjačih etapa Tour de France utrke koja završava na legendarnom prijevoju Col du Granon. Cijelu priču možete naći OVDJE.
Ne bismo više trebali govoriti o umoru jer je iza nas toliko kilometara hoda i kilometara uspona da smo za danas pomislili kako se nećemo moći popeti niti na prvi od nekoliko vršaka ovog prekrasnog grebena. Dan smo proveli u laganom hodu po grebenu, iščekujući kišu i razmjenjujući dojmove prvoga tjedna, kao i kukajući koliko smo umorni i pitanjima hoćemo li se ozlijediti, ako nastavimo ovim tempom.
7. Dan: selidba u Le Bourg d’Oisans
Odlazak iz Briançona nije nam teško pao, ali imamo osjećaj nedovršenog posla. Naime, planina ima toliko da bismo ovdje mogli biti mjesec dana i svejedno ne proći niti 10% onoga što se nudi. No kako smo htjeli vidjeti i drugu stranu Écrinsa, nije bilo druge nego promijeniti lokaciju.
Ono što možemo zaključiti je kako će nas Briançon vidjeti opet. To je jedno od onih mjesta koje se može preporučiti svima, pa čak i onima koji si ne misle, kao nas dvoje, skratiti život za nekoliko godina enormnim fizičkim naporima, ostvarenima uzduž i poprijeko ovih lijepih planina.
Za dan puta vožnju kratimo, prema vrlo osobnom i skromnom sudu, po najljepšoj cesti najslavnije biciklističke utrke na svijetu, onoj do prijevoja Col du Galibier (2642 mnv). Iako nam naša mlada srca naložiše da negdje parkiramo i othodamo do još pokojeg jezera, naša istrošena tijela (da ne kažemo stara) to nisu dala. Svejedno smo cestu prošli autom s obje strane, unatoč nevjerojatnoj gužvi biciklista i automobila u oba smjera.
Mogli ste primijetiti da, iako nisam niti prosječan biciklist, obožavam utrke Tour i Giro, odnosno da budem precizniji, najviše volim planinske etape dviju najjačih trka u svemiru. Usponi i spustovi koji traže nevjerojatnu moć prema gore te fantastičnu vještinu prema dolje, vrlo su inspirirajući i nadasve zanimljivi.
Iako je sport gotovo nepovratno okaljan doping skandalima iz bliže prošlosti, volim naivno vjerovati da još ima onih kojima je okretanje pedala jedini život koji poznaju. Tko voli biciklizam, ovaj kraj MORA vidjeti jer se ovdje odvijaju najjače stvari koje cestovni biciklizam može ponuditi.
Ima sjajnih cesta po Švicarskoj i Italiji, a meni najdraži su Monte Zoncolan i Passo dello Stelvio, kao perjanice koje sam imao prilike provozati autom, uz nebrojene prijevoje Dolomita. Međutim, ovdje je ono nešto što čini ovaj kraj posebnim. Nisam jedini koji tako razmišlja, jer je biciklista ovdje kao mrava, a naročito na Galibieru i Granonu.
U svakom slučaju, obećali smo si idući put ovdje doći biciklima, jer moramo to doživjeti i na dva kotača. Neću previše duljiti u ovom odlomku, kao što sam prvotno mislio, jer je baš nedavno napisan odličan TEKST, kojeg samo strastveni biciklist može napisati, pa predlažem da ga pročitate. Ako vam ne ide slovenščina neka vam Chrome prevede na naški 😜.
Nakon Galibiera smo dobro kuhani i pečeni, što od visokih temperatura, a što od silnih zavoja. Tražimo jezero za kupanje i osvježenje prije nego stignemo u Le Bourg d’Oisans, ali neće ići. Nailazimo samo na akumulacije vrlo strmih padina pa vozimo dalje te nedaleko našeg gradića pronalazimo jezero Lac du Verney.
Nije neka ljepota jer se, također, radi o akumulaciji, ali kupača je bezbroj pa smo sigurno na dobrom mjestu. Tek po dolasku na plažu shvaćamo da stvarnih kupača nije bezbroj i da se malo tko kupa, što pobuđuje sumnju u temperaturu vode koja nas zove. No, kao što rekosmo, skuhani smo i prokleto je toplo pa započinjemo ulazak u vodu.
Ako kažemo da je bilo 10 stupnjeva, puno smo rekli. Močimo se kao mimoze 5 minuta, da bi konačno ušli u vodu na 30 sekundi. Dva takva „kupanja“ i fino smo se ohladili. Prije nego krenemo u apartman, taman imamo vremena da vidimo gornju akumulaciju ovog sustava, koji čine dva jezera međusobno povezana podvodnim kanalom. Cesta do gore je brutalno strma, s par velikih klanaca po putu, a po natpisima na cesti ponovno vidimo da smo na još jednoj ljepotici Toura.
Dolaskom do jezera Lac de Grand Maison ostajemo apsolutno očarani prirodom i zastajemo na kratko vidjeti branu i slikati jezero. Ovdje ćemo definitivno doći na kupanje – blizu nam je i priroda je prekrasna. Vraćamo se natrag, prijavljujemo u apartman i ostatak večeri sve četiri u zrak.
8. Dan: jezero Lac du Lauvitel (1530 mnv) i vrh Tête de la Muraillette (3019 mnv)
Prvi dan našeg drugog tjedna započinjemo znatno niže nego u Briançonu, u vrlo lijepom mjestašcu Le Bourg d’Oisans. S obzirom da smo dobro planirali baze, opet nemamo puno vožnje do naših odredišta pa tako ni danas.
Jedina briga s ove strane je visina ishodišta, a današnje je na vrlo niskih 900 metara. Ok, nije baš neka briga, ali vrh koji smo naciljali ide preko 3000 metara pa, taman da neće biti spustova i uspona po putu, matematika je jasna.
Da ne duljimo, mislimo da smo napisali dobru priču o ovome izletu pa najbolje da kliknete OVDJE i dobro se zabavite. Spoiler alert, slike su fantastične, a ni tekst nije loš 😂.
9. Dan: Grenoble
Došlo je vrijeme za glavni grad Alpa, Grenoble. Nakon jučerašnjeg dana, imamo djelomičnu oduzetost tijela tamo negdje od vrata na niže. Brine nas današnja temperatura jer smo jučer na nekom od francuskih TV kanala vidjeli da je dolina Grenoblea i bliža okolica pod najvećim upozorenjem visokih temperatura, najvišim u čitavoj zemlji. 40 stupnjeva Celzija koji nas čekaju baš nas i ne vesele, ali moramo odmoriti jer će nam tijela otkazati, ako još malo nastavimo forsirati u dosadašnjem tempu.
Oko 50ak kilometara vožnje nije posebno zamorno pa smo relativno brzo tamo. Iako je praznik Velike Gospe, mi smo uvjereni da moramo platiti parking jer smo ipak u većem gradu koji broji oko 160 tisuća ljudi. Srećom, neki ljubazni monsieur uskače u najvažnijem dijelu našeg tipkanja po parkirnom automatu i na solidnom engleskom nas obavještava kako je parking besplatan. Dakle, ovdje smo već danima i još nismo otvorili kesu i platili parking!
Na prvo oko grad je prekrasan, iako ne toliko čist kao naša mjestašca visoko u planinama, što je i očekivano. No i dalje je vrlo uređen i skoro nam ide na živce kako kod njih nema smeća po parkovima i ulicama, kao kod nas. Stali smo taman uz rijeku Isere koja je smeđa i mutna od nekih kiša koje su uspjele pasti po ovim vrućinama, puno sjevernije odavde.
Dosta je prazno posvuda pa možda praznik i nije pravo vrijeme za obilazak, ali što je tu je. Vrlo zanimljiva žičara, odnosno kabine u obliku kuglica, vodi do obližnje tvrđave, ali kako danas nismo vrući za išta osim laganog kruga po gradu, gledamo bez da nam padne na pamet da se penjemo gore ovako umorni. Žičare, kao što smo već puno puta pisali, nisu naš fah i ne bismo se dobro osjećali da se vozimo na neko brdo – to bi uništilo našu planinarsku etiku, taman i kada se radi o turističkim „usponima“.
Parkova i biciklističkih staza po gradu je bezbroj, a iako je vruće za poludjeti, oni koji su ostali u gradu izležavaju se po uređenim travama mnogobrojnih parkova. Vrlo je opuštena atmosfera pa se, čak i u parkovima koji nalikuju onim Opatijskim, izležava i druži uz dužnu pozornost na cvijeće.
Nekako je blesavo koliko je kod nas sve zabranjeno, a vandalizma kao u priči. Ovdje se prostre dekica ravno ispred muzeja, posred rukom šišane travice, i nitko ni da trepne. S obzirom da smo mi ionako čudaci kod nas, nama je ovdje super jer je biti čudan ovdje očito normalno.
Vruće je za poludjeti pa, nakon par sati vrludanja po starim i ne tako starim ulicama, odlučujemo da je dosta za danas. Zaključujemo da je Grenoble zaista prekrasan grad za život jer je sve podređeno kvaliteti života i slobodnom vremenu, a i dalje nudi brojne gradske pogodnosti. Iako je promet gust, bicikli se voze na sve strane, trči se neovisno o dobu dana, a Isere sigurno nudi veslanje kao šlag na torti, koji ipak nije dostupan svakom gradu ove veličine.
Zbog vrućina je sve mutno pa nemamo pogled na planine u okolici. Vraćamo se kući, odnosno u naš planinski apartmančić, ali znate na što mislimo. Kako je dan još mlad, a mi smo sprženi od vrućine, Danči pronalazi omaleno jezerce Lac de Buclet, u blizini Le Bourga. Nije neka ljepota, ali možda samo zato jer smo na njega došli u poslijepodnevnim satima kad je cijelo bilo u hladu planina koje ga okružuju, no voda je ledena i čista i taman ono što nam treba.
Inače, sve vode ovdje su nevjerojatno očuvane i čiste pa je kupanje posvuda prava rapsodija i ne trebate razmišljati o tome je li nešto za kupanje ili nije. Ne zadržavamo se previše jer moramo u horizontalni položaj, da se odmorimo za sutra. Opet nas čeka dug dan i, neovisno o našem umoru, jedva čekamo!
10. Dan: ledenjačko jezero Lac des Rouies (2722 mnv)
Posljednji pravi planinarski izlet sačuvali smo za još jedno ledenjačko jezero, Lac des Rouies (2722 mnv). Na izmaku smo snaga i znali smo da, iako imamo još koji dan ispred sebe, nećemo više moći gurati ovako.
Ponovno smo u dolini nalik onima iz Gospodara prstenova i ponovno smo očarani divljinom i prirodom. Kako nas staza vodi duboko pod ledenjake, a ljude je jedva za vidjeti, opet imamo onaj super osjećaj divljine koji nas je ovdje oduševljavao i motivirao iz dana u dan. Cijelu priču možete naći OVDJE.
11. Dan: Annecy
Danas smo se odlučili provozati do Alpske Venecije, gradića Annecy. Tepaju mu tako zbog kanala koji ga presijecaju, no srećom ne i zbog smrada koji je puno autohtoniji talijanskoj ljepotici situiranoj na neuglednijim obalama Jadrana.
Iako vožnje ima oko 150 kilometara, oko 100 je po autocesti koja nije plativa cijelim putem, a cijenom vrlo sličnom Talijanima, pa nije neka posebna masaža za doći do tamo. Drugi par rukava je pronaći parking u gradu. Čim smo se zavukli u centar grada, postalo nam je jasno da nas čekaju nenormalne gužve. Nakon nešto čekanja na mjesto za parkiranje, krećemo prema staroj jezgri.
Prvi put, od kad smo na ovom godišnjem, smo u pravom turističkom šušuru i nismo baš sretni zbog toga. Ulice su uske i nakrcane restoranima, a ljudi je nenormalno puno. Gurkamo se, radeći centimetarske korake, i pokušavamo zamisliti kako bi sve ovo izgledalo bez ljudi.
Vrlo je lijepo, ako uspijemo zanemariti te užasne rijeke ljudi, a kanali koje potočići ispunjavaju čistom i prozirnom vodom pravi su finiš na vizuri ovog romantičnog gradića. Tek po dolasku do obala gradskog jezera, shvaćamo da je ovo zapravo primorsko mjesto usred planina. Marine, vezovi, jedrilice, gliseri, barke, pedaline, kajaci, SUPovi…čega god se sjetite da pluta, ovdje ćete to vidjeti.
Plaže su vrlo lijepe i uređene, a voda kristalno bistra te jedva čekamo da se bacimo. Doduše, dolazak u neko doba godine koje nije za kupanje, sigurno bi za posljedicu imao barem 30% manje turista, koji su ovdje jednostavno došli na ljetovanje.
Iskreno, kao i svako pretjerano turističko mjesto, šarm koji ovo mjesto prirodno ima je gotovo nevidljiv, a život u takvom mjestu je nezamisliv. S obzirom da se u okolici nalaze čudesne planine, ali i sjedišta nekih od najvećih francuskih i svjetskih outdoor brandova (samo se sjetite Salomona i MIlleta), očekivali smo pravi sportski grad s onom Chamonix vibrom koju obožavamo. Umjesto toga, dobili smo neopisivu gomilu ljudi koji su došli jesti i piti po cijele dane, u pauzama između izležavanja na jezeru.
Ne pišemo ovo kao nešto tragično loše, nego kad znaš da te okružuju ovakve planine uz ovako prekrasno jezero, sve što očekuješ je trčanje, plivanje, planinarenje, biciklizam…a dobiješ penzionerski turizam kao svaki drugi. No dobro, kao što smo mnogo puta isticali, taj vid turizma nije za nas pa je ovaj osvrt sigurno obojan našim vrlo subjektivnim navikama i stavovima, u kojima se jede samo zato jer nam treba neka supstanca, kilavljenje okolo nije naša razina energije, a moto nam je živahno iskoristiti dan i „mladost“ do maksimuma 😁.
Prije ulaska u grad, zaustavili smo se u jednom od najmodernijih Decathlona koje smo imali prilike vidjeti, a vjerujte nam na riječ da smo vidjeli mnoge, mnoge Decathlone 😜. Ponuda je fantastična i vidi se velika razlika, čak i u odnosu na talijanske koji su poznati kao super-opremljeni.
Za kraj, recimo da je Annecy apsolviran kao vrlo lijep grad, s vrlo lošom navikom da se bavi masovnim turizmom. Ne kažemo da nas više neće vidjeti, ali vrlo vjerojatno nas više neće vidjeti usred ljeta i sezone kupanja.
12. Dan: kupanje na jezeru Grand Maison
Nakon 12 dana uzastopnog planinarenja, razgledavanja i neprestanog istraživanja, došli smo do točke pucanja. Kasno buđenje i apsolutno nikakav plan za danas koristimo za vucaranje po apartmanu, pisanje nacrta priča od prošlog tjedna te ubijanje čokolada i kolača u neviđenim količinama.
No, ne bi mi bili mi da se ne izvučemo iz apartmana pa, ako se sjećate da smo spomenuli prekrasno jezero Lac de Grand Maison, danas će pasti poslijepodnevno kupanje. Spakirali smo par pivica i još slatkog u frižider i krenuli, sada već poznatim cestama, do obala ovog čuda prirode (iako se radi o akumulaciji 😅).
U načelu je kupanje, i svi vodeni sportovi, na jezeru zabranjeno, ali nije da to nekoga ovdje previše brine. Cestice koje vode do samih obala prepune su kampera, a svi samo odmaraju i uživaju u prekrasnom danu i prirodi.
Ne moramo ni reći da je sve čisto kao suza, unatoč većem broju posjetitelja, tako da se možemo smjestiti gdje god želimo. S obzirom da smo na visini od 1698 mnv, nema govora o komarcima i sličnim krvopijama. Voda je led ledeni i rekli bismo da nikako nije toplija od 10 stupnjeva, ali tako je lijepo i čisto, a mi tako umorni i bolni, da je kupanje pravi lijek na ranu.
Danas zaista odmaramo pa bez žurbe ležimo i sunčamo se. Nije da nam je nedostajalo sunca, ali nas voda toliko rashladi da napokon možemo uživati u ljetu. Neće ovo biti dan velikih opisa, ali da ne bude da nismo vidjeli ništa, nakon kupanja nastavljamo cestom do prijevoja Col de la Croix de Fer, koji je još jedan od prijevoja kroz koje lete biciklisti na Touru.
Fotkamo i pamtimo da i ovdje ima prekrasnih planina koje bi se isplatilo vidjeti i opet ja drobim o tome kako moramo doći ovdje na dva kotača. Inače, žena biciklistica je ovdje u zaista velikoj količini, što posebno ističemo samo iz razloga što je to kod nas totalna rijetkost, i moramo priznati da nismo bili svjesni koliko je cestovni biciklizam popularan.
Napokon završavamo dan u apartmanu, gotovo u nevjerici kako nam je brzo prošlo vrijeme. Sutra nas čeka obilazak mjesta i kratko hodanje po jednoj od obližnjih dolina.
13. Dan: šetnja dolinom Le Veneon i opet kupanje na jezeru Grand Maison
Posljednjeg dana prije puta kući odlučujemo se za kratku šetnju od desetak kilometara kroz dolinu Le Veneon. Nedajbože da spojimo dva dana odmora za redom, mogli bi se nehotice odmoriti na godišnjem.
Vožnja do ishodišta za dolinu, mjesta La Berard, nije kratka, ali je jako zanimljiva. Cijelo se vrijeme vozi uz klanac, na kraju kojeg je zapravo visoka dolina te novi klanac iz kojeg započinju kajakaške ture. Dakle, voziš uzbrdo kilometrima, da bi došao veslati! A bome se ima gdje veslati jer su ovi potoci i rječice prekrasne smaragdno-sive boje, a obale šljunčane s dijelovima bijelog pijeska, kao da si na nekom egzotičnom otočju.
Nemalo nas privlači pomisao da se okupamo, ali došli smo hodati. Nije da nam je trebalo još kilometara u nogama, ali takvi smo kakvi smo – prethodna dva dana smo samo odmarali, ionako.
Nema se bogzna što napisati o ovoj dolini, osim da je još jedna od onih koje vode podno ledenjaka. Ledenjake danas nećemo vidjeti izbliza jer ćemo napraviti samo kratku šetnju da se malo promrdamo, ali nije ni važno, opet smo na prekrasnom mjestu. Beremo maline po putu i jednostavno uživamo u prizorima divljih voda i prekrasnih planina oko nas.
Kako baš i nismo u ne znam kakvoj snazi, okrećemo se malo nakon planinarskog doma Refuge Le Carrelet, na petom kilometru, i već se dogovaramo kako se u nastavku dana vraćamo na jezero Grand Maison, da se još jednom bacimo u ledene vode ovog alpskog bisera.
Možda smo već spomenuli da je ovdje autostopera kao u priči, kao i onih koji nude prijevoz. Mi nismo navikli na to, ali kad smo shvatili da je to ovdje dijelom života, rekli smo si da ćemo posljednjeg dana i mi nekoga odbaciti negdje, kad se već vozamo svaki dan ovim cestama.
Nakon solidne šetnje ovom lijepom dolinom, zaustavljamo se jednom stoperu ogromnog ruksaka i divlje kose. Kratko nam prepričava svoju priču, kako živi blizu Briançona i kako je na ovaj godišnji odmor došao vlakom te već dva i pol tjedna planinari i oslanja se isključivo na stopiranje kako bi negdje došao.
Mi mu pričamo kako se čudimo čistoj prirodi, stopiranju i dobroćudnosti koja nas je dočekala sa svih strana, a on nam pojašnjava da ljudi ovdje jednostavno vole provoditi vrijeme u prirodi i da je to jedino bitno. Ne možemo reći da ga ne razumijemo jer smo i mi došli ovdje iz istih razloga.
Pričamo o cijenama, načinu života, razlikama između nas i njih te napokon shvaćamo zašto je ovdje toliko stopera i onih koji ih voze. Vole upoznavati ljude i pomagati jedni drugima, onoliko koliko mogu. Naravno da veliki gradovi ne mogu ponuditi takvu sigurnost i povjerenje, ali ovdje to jednostavno ide samo od sebe. Pozdravljamo se u malenom mjestu Venosc, odakle će naš stoper nastaviti put te sutra, kao i mi, krenuti kući, opaljen od sunca i nevjerojatne prirode koja nam je bila dom protekla dva tjedna.
Nakon ponovljenog kupanja na jezeru Grand Maison, navečer još izlazimo napraviti đir po našem mjestu. Le Bourg d’Oisans je zaista malo mjestašce koje smo naboli isključivo zbog lokacije i povoljnog apartmana u samom centru mjesta, ali na kraju možemo reći da je bio pun pogodak. Iako je turista koliko hoćeš, mjestašce je malo i nema se što za vidjeti. S druge strane, ponuda sportskih dućana i onih za rentanje bicikla i kajaka je bezbroj pa tko voli outdoor sportove, ovdje će biti kao kod kuće.
Takva je i atmosfera: svi se pozdravljaju po cesti i zbilja smo imali dojam kao da smo se ovdje preselili. Skoro svaku večer je bila neka živa svirka na glavnom trgu koju mi, doduše, nismo uspjeli vidjeti jer smo bili preumorni za večernje šetnje i kasna lijeganja, ali prema izboru glazbe bilo je tu svega i za svakoga po nešto.
Ostale informacije
Nije nam preostalo puno za ispričati, a da to već nismo rekli. Možda samo ostaju još neki detalji. Najčešće pitanje je „Koliko to sve košta?“. I mi smo se to pitali, prije nego smo krenuli.
Kampiranje je u Francuskim Alpama i više nego povoljno, a cijene se kreću u prosjeku oko 20-30 eura za parcelu, na koju stanete s velikim šatorom i autom. Nije važno jeste li usred Chamonixa ili u mjestu za koje niste nikada ni čuli. Francuzi vole kampirati te, iako se posvuda besplatno spava s kamperima, kampovi pucaju po šavovima i gostiju je bezbroj.
S obzirom da smo išli u doba velikih poplava, odustali smo od toga i odlučili smo potrošiti nekoliko stotina eura više. Jednostavno nismo htjeli riskirati nikakve oluje i kišurine bez krova nad glavom. No, ni to nije bila velika drama jer smještaj u kakvome smo bili (apartman na dvije etaže, s besplatnim parkingom) košta oko 600 eura za 7 noćenja. Možda se to čini jako skupo u odnosu na kamp, ali ako pogodite na loše vrijeme, što mi ove godine nismo, to može biti presudno.
Ako dobro pogodite bazu, vožnje do ishodišta za izlete neće biti previše pa tako možemo reći da smo potrošili oko 3 rezervoara goriva na gotovo 3000 kilometara koje smo napravili u ova dva tjedna. Gorivo nije zanemariv trošak, ako računate da je litra dizela oko 2 eura. Uz ovo treba uračunati i cestarine koje su najskuplje na kratkim segmentima oko Milana i Torina. Nismo sve zbrajali, ali recimo da je za gorivo i cestarine otišlo oko 250-300 eura sve skupa, sa svim izletima i krugovima koje smo radili. U svakom slučaju nije jeftino, ali tko voli putovati autom svjestan je koje benefite to donosi.
Najjeftiniji restorani su po cijeni na razini naših skupljih restorana, ali kako nas zaboli ona stvar za to, takvih troškova nismo imali i te smo novce pretočili u druge stvari. Hrana po shopping centrima je cjenovno na razini kao kod nas i zapravo je vrlo jadno vidjeti da zemlja iz koje dolazimo ima toliko niži standard od njihovog, a ima slične cijene.
U svakom slučaju, po pitanju troškova je zdravo biti turist kao mi, jer provesti deset do dvanaest sati u planinama i na putu do i od njih, ne ostavlja puno vremena, a niti volje, za bilo što drugo. Iskreno, nas to ni ne zanima: mi se želimo samo kretati te vidjeti prirodu i doživjeti divljinu alpskih vrhunaca i jezera.
Sve skupa u ova 2 tjedna napravili smo oko 130 kilometara u planinama i gotovo 11.000 metara čistog uspona. Uz to još oko 50 kilometara hodanja u pauzama između. Dakle, nije malo, a tijela smo doveli do ruba ozljede. Da smo ciljali neke više vrhove, visinske razlike bilo bi i više, ali ukupnih kilometara znatno manje, jer bi nam jednostavno bio potreban duži oporavak pa bismo išli manje dana u planine.
U svakom slučaju, jedini način pripreme je redovito planinariti i imati konzistenciju tijekom godine da možete gurati iz dana u dan, kada dođe vrijeme. Jedan od bitnih faktora je pivo! Popili smo oko 3 gajbe pive i, koliko god se to činilo puno za 15ak dana, vjerujte da nije. Par pivica nakon planina je obaveza, a ne samo potreba, da bi se osigurao dobar opravak i odmor mišića.
Pazili smo da sa šećerima krenemo tek nakon prvog tjedna jer koliko god se činilo da čokolade i slatko jako pašu nakon velikih napora, to baš nije tako. Rafinirani šećeri čine nas tromima i sporima pa nije jednostavno oporavljati se, ako si svaki dan sve mlitaviji. U prijevodu, smazali smo oko 15ak Toblerone čokoladica i poneki kolač pred kraj svega. S obzirom na to kakvi smo ljubitelji čokolade, to je ništa, a izbor čokolade je jako dobar pa smo se morali suzdržavati naveliko.
Što se tiče ostalih informacija, važno je reći da su psi zabranjeni u području nacionalnog parka, čak i na povodcu, i to s dobrim razlogom. Tu se, naime, još uvijek njeguje tradicionalno stočarstvo, a ovce, koze, krave i konji se štite vrlo oštrim pastirskim psima, puštenima da slobodno lutaju sa stokom. Kao pješaci nećete imati previše problema, sve dok se držite dovoljno daleko od stoke (a psi će vam vrlo jasno pokazati što je njima dovoljno daleko). No, izlet s psom može završiti fatalno za gotovo svakog psa, jer ovi ovčari od 50 kilograma s očnjacima od par centimetara nemaju strah ni od čega te su vrlo teritorijalni i netolerantni prema drugim životinjama.
I to je to, valjda! Vrlo vjerojatno bi ove opservacije mogle trajati još nekoliko stranica, ali moglo bi postati vrlo naporno, ako već i nije do sada. Ono što bi trebao biti zaključak je da svakako valja vidjeti Écrins i njegovu okolicu, šarmantna mjesta i prekrasne doline. Mi ćemo sigurno ponoviti!