Kako sada stvari stoje ova godina će biti prožeta čekanjem. Imam osjećaj da smo već bili na ovome mjestu puno ranije ove godine. Opet smo (napokon!) dočekali da se otvore granice i čini mi se kao da opet pišem istu priču. No, ipak nije posve tako. Proljeće smo posvetili tome da ostanemo u top formi tako da budemo spremni čim se stvari normaliziraju (da, očekivali smo povratak na staro kroz par mjeseci, baš smo naivni 😔). Nakratko smo to ostvarili, ali zaista nakratko i sada smo opet u istoj situaciji. Jedina razlika je ta što smo ovaj put dosta zapušteni (što mentalno, što fizički) dočekali da se otvore granice i da opet malo bacimo oko kod susjeda u Sloveniju.
Uobičajeni razgovori od kojih se ne možemo odmaknuti odveli su nas u pravcu planiranja kao da ćemo provesti tjedne u Alpama, a ne jedan dan 😄. Pregledali smo sve vremenske prognoze, pričali o potencijalnim usponima i na kraju ipak (nekim čudom) zaključujem da trebamo zaokret.
Ono što nam je trebalo je samo uživancija u tim alpskim krajolicima i nešto treninga za mišiće. Odlučujemo da idemo s Pokljuke (Rudnog polja) na okolne vrhove Viševnik (2050 m), Mali Draški vrh (2132 m), Veliki Draški vrh (2243 m) te Tosc (2275). Već smo bili na svima izuzev MDV-a, no on je ionako samo kratko, 200-metarsko odstupanje po grebenu između Viševnika i VDV-a. Također, na svima smo bili samo pojedinačno – nismo ih spajali u jednu veliku, kružnu turu, a i bili smo na njima samo po snijegu (o VDV-u smo napisali i priču koja se nalazi OVDJE).
Ovaj „trekking“ nam je bila stvarno dobra odluka. Dočekao nas je prekrasan jesenski dan, čudesnih boja, toplog vremena za ovo doba godine i nevjerojatni pogledi svuda oko nas. Uživancija riješena. S druge strane, alpska forma nam je malo opala (što je bilo i za očekivati, ipak samo odlazak u alpe stvara tu pravu alpsku formu) pa smo i trening dio uspješno riješili. Inače, svaki od ovih vrhova (osim možda MDV-a), ako se uzme kao pojedinačni cilj, izvrstan je izlet za početnike u planinarenju po alpama. Nisu jako dugački i teški te nisu tehnički zahtjevni, a pogledi s njih jednostavno su neopisivi. Dapače, smatram da su Viševnik, VDV i Tosc, kao pojedinačni dnevni ciljevi, izvrsni izleti za cijelu (nešto aktivniju 😁) obitelj.
Iz Rijeke krećemo oko 4:30h po mrklom mraku i nekako sa grčem u želucu putujemo, prvi put nakon gotovo četiri mjeseca. Stalno govorim da imam dojam kao da idem na oproštajku jer, prema svemu sudeći, ne idemo ka trajnom otvaranju granica i normalizaciji života. Da budem potpuno iskren, sada već prilično sebično gledam na cijelu situaciju. Od svih promjena koje su nas zadesile u našim privatnim i poslovnim životima, najviše me pogodilo što ne mogu svaki vikend potegnuti u Alpe. Bilo koje. Samo da imam taj luksuz, sve drugo manje je važno. Uvijek razmišljam kako te nešto što najviše voliš ne bi smjelo dovesti do toga da se osjećaš prazan kada to nemaš. Ne znam kako to izbjeći, a možda je to i uvjeravanje samog sebe da to ne treba biti tako…ne znam.
U svakom slučaju, čudnu vožnju do parkirališta na Pokljuki završavamo s doručkom te polaskom oko 7:30h. Uvijek je puno ljudi na Viševniku (to je jedan vrlo kratak i lagan izlet) pa tako i ovog jutra, mada moram primijetiti da su oko nas bile same žene. I to baš puno žena, cijeli dan smo samo sretali ekipe od 4+ žena, svih godišta. Takav je bio dan pa je i jedini par koji smo sreli tog jutra imao isti komentar – vidjeli su moju ženu kako ide prva prema njima i nakon kratkog pozdrava uočili i mene iza nje te se toliko šokirali da su odmah ispalili „Aa, moški, ni še ena baba“. Lijepo smo se nasmijali 😂.
Dosta je oblačno jutro, iako je prognoza bila puno bolja – no bez obzira na to, dolaskom na prvi od današnja četiri vrha ostajemo bez daha. Napisao sam već da smo bili tu, ali pogled koji se otvorio od Rjavine do Triglava redovito me podsjeti na ono od par odlomaka prije. Kao šećerom zasuti snijegom, najviši vrhunci pokazuju da zima stiže, a mi si ne možemo pomoći pa se nadamo da ćemo je moći provesti tu, u alpama. Fotkamo i uživamo, ništa nam neće ovi dan pokvarit 😊. Na brzinu bacamo oko na iduće današnje ciljeve i nastavljamo dalje.
Sljedeći je MDV do kojeg vodi nemarkirana staza sa Srenjskog prevala (1958 m) po prilično strmom i trusnom, ali ne prezahtjevnom usponu. Ni ovaj uspon ne traje dugo pa opet imamo priliku uživati u čudesnim pogledima. Nećemo s vrha po grebenu u pravcu VDV jer sam čitao da je dosta trusan – to neka ipak ostane za zimske mjesece.
Vraćamo se na Srenjski preval te se markiranom stazom upućujemo prema VDV-u, priječeći ispod MDM-a po kratkom i laganom dijelu opremljenom sajlama i klinovima.
Ovdje se pak otvaraju pogledi koje fotke samo donekle mogu dočarati. Ne znam, možda onaj tko ovo bude čitao kaže da pretjerujem, ali meni ne izgleda tako 😊. Dugo smo ovo čekali tako da se ne možemo oteti tom alpskom dojmu, povremenom izležavanju na travi i upijanju svega oko nas.
U podnožju VDV-a napuštamo markiranu stazu koja vodi ka Studorskom prevalu (1892 m) i slijedimo možice. VDV zapravo uopće nije markiran, ali je solidno izgažen. Relativno brzo stižemo na vrh i opet zaustavljamo dah. Ovo vertikalno cik-cak penjanje (gdje si neprestano gore-dolje) otvara nevjerojatne vidike, a i taj pogled na sljedeći vrh – kao da si tek krenuo.
Ovdje opet kratko odmaramo i gledamo kako neki tip polijeće sa paraglideom. Moram priznati da već dugo sanjam to isprobati i to upravo ovako – penješ se par sati, a onda se vineš u zrak – teško da može bolje. Ona prekida moje mokre snove polaskom prema dolje 😁. Uspon na VDV je, dakle, bio po SI grebenu, a spust po JZ prema Studorskom prevalu.
Po spustu na Studorski preval već smo lagano umorni, ali čeka nas još Tosc. Iako se vrijeme kvari, ustrajemo u usponu jer znamo da Tosc, od sva ova 4 današnja vrha, ima najljepši pogled – izrazito zelena trava na vrhu kao stvorena za izležavanje te Triglav kao na dlanu. Polako se uspinjemo na taj zadnji današnji cilj te hvatamo još nevjerojatnih pogleda, dok se navlače oblaci. Na vrhu ručamo te krećemo u spust. Kratki dio puta, možda 10ak minuta, spuštamo se s parom iz Ljubljane – uglavnom ćakulajući o tome gdje smo se sve penjali, planinama, prirodi i koroni, naravno.
Konačna računica uopće nije loša, što se brojeva tiče: 4 vrha, 1.800 metara uspona i toliko spusta, ukupno 18 kilometara hodanja i mrvicu penjanja na MDV. Potrošili smo 10 sati, iako moram priznati barem 3 sata je otišlo na pauze, ležanje na travi i uživanje u suncu i pogledima na Triglav – bio je takav dan i točka 😊. Vožnja natrag dijametralno je suprotna od one u dolasku. Kako nas ovakav dan može oraspoložiti, teško to mogu opisati. Još uvijek me drži i još uvijek gledam slike.
Držimo fige da se ništa ne promijeni do sljedećeg vikenda i idemo opet. Dok traje, traje – treba iskoristiti svaki dan koji imaš. Ako sam išta naučio u ovoj krizi, to je da je život prekratak da ne bi radio ono što voliš. Vidimo se u novoj priči nadam se već za 7 dana. Prognoza je zasada dobra, nešto svježeg snijega je čak napadalo i planine su još uvijek tamo, iako ih ne vidimo – ali ih zato svaku noć sanjamo…