Nisam bio uvjeren trebam li pisati priču o oporavku nakon nesreće (ili bolje reći nekakvu vremensku liniju od primitka u bolnicu nadalje), s obzirom da se radi o, najblaže rečeno, rubno planinarskoj priči. No, možda će nekome dati dodatnu motivaciju za rješavanje vlastitih problema ili barem otkriti dio priče zašto to sve radimo i koji je klinac u tim planinama da nas tjeraju na sve to.
Najčešće me ljudi, koji me ovih dana sretnu na ulici kako šepavo žurim nikuda, obasipaju vrlo polarizirajućim tonovima. Jedni mi vrlo rezolutno saopće da više nikada neću biti kao prije i da ću se sada napokon ostaviti toga, dok drugi odmahuju rukom i tvrde da sam već spreman vratiti se jer što bih ionako drugo mogao raditi u životu 😄. Istina je, naravno, uvijek negdje između. Definitivno nikada neću biti kao prije jer imam novo iskustvo, kakvo god ono bilo. A i mislim se vratiti jači nego prije, čisto da svima koji tvrde da neću biti kao prije dam za pravo 😁.
Šalu na stranu, moram priznati da sam sigurno dotaknuo dno i psihički i fizički, no odlučio sam se držati one stare narodne – kad si na dnu možeš samo prema gore i mogu reći da je to zaista tako. Posljednji put kada sam pisao priču o nesreći (OVDJE) bio sam polu-invalid, dok sada dnevno hodam 10 i više kilometara. Doduše ne uobičajenim tempom i stilom 😅, ali polako vraćam neke stare rutine.
Također, još uvijek mogu reći da svaki dan vidim mali napredak, iako je prošlo gotovo četiri mjeseca od nesreće, odnosno tri mjeseca od operacije. Zapravo bolje motivacije od svakodnevnog pomaka nema. Kada svakim danom shvatiš da si mrvicu bolji nego jučer, vježbaš kao lud da sutra budeš dvije mrvice bolji i tako svaki dan ideš samo uzbrdo.
No, krenimo redom. Spomenuo sam u prethodnoj blog priči o nesreći na Velebitu da nije sve teklo kako treba po pitanju operacije, bolnice, oporavka, stanja uma i svega ostalog, no u konačnici stvari sjednu na svoje i sada kada je to već daleko iza mene imam neko drugo, mirnije mišljenje o svemu.
Prijem na Hitnu
Kao jučer se sjećam svojeg prijema na Hitnu u KBC-u Sušak. Dovezla me ekipa iz hitne pomoći Karlobag koja je obavila trijažu u vozilu i koja me je vrlo prijateljski pozdravila na odlasku. Odmah u startu lijepo iskustvo, nakon što sam isto takvo imao s ekipom HGSS-a Gospić. Prijem na Hitnu je upravo onakav kao na televiziji: svi trče oko vas, tješe vas, pitaju što sve boli, hrpa ljudi žurno obavlja svoje zadatke, a sve što ja doživljavam je strop hitne službe 😂. Trebali su gore staviti neke lijepe slike, jer ovako zuriš u bijela svjetla i nisi ziher jesi li još uvijek živ!
Šalim se, naravno. Bio sam itekako svjestan svega, ali nisam se previše brinuo, jer dežurni liječnik i cijela ekipa sestara i tehničara radi svoj posao kao da im nije posao. To je jedan jako lijep osjećaj i daje dojam da će sve biti u redu. Dok me pregledavaju i ispituju o ozljedama, usput im prepričavam priču i uglavnom vlada teška nevjerica oko slijeda događanja te oko toga kako sam ja još uvijek živ i pri svijesti i pričam sa svima. Sestre me pitaju što sve smiju rezati od odjeće da me svuku, na što odgovaram sve osim jakne i gojzerica. Kažu mi da se ponašam kao motociklisti koji dolaze sa sličnim ozljedama i slično skupim jaknama 😂.
Prolazim more pretraga i slikanja te me sa svakim novim dolaskom djelatnika koji nije čuo priču o nesreći, dežurni liječnik nagovara da još jednom ispričam što je bilo, pri čemu ponovno svi slušaju u nevjerici slijed događanja. Onda prolazim uobičajeno telefoniranje, zvanje Danijele i mojih roditelja (nitko nije mogao ući u bolnicu zbog mjera oko COVID-a), svi vrište i plaču, ja ih sve smirujem, ljudi oko mene se smiju kako tako polomljen i smrznut bacam floskule „sve će biti u redu“, „ne brini ništa“, „ne paničarite bezveze“ i slične gluposti koje su mi padale na pamet, sve samo da zaustavim te silne brige.
Ako sam išta naučio u svemu ovome, to je da je moj doživljaj skore smrti bitno drugačiji od doživljaja ljudi oko mene. To što na mene ovo sve i nije ostavilo neki dojam, moje najbliže je uznemirilo do usijanja. No to valjda mora biti tako – vlastita smrt me ne uznemirava posebno, ali nikako ne mogu reći da sam spokojan oko takvih razmišljanja za svoje najbliže.
Pred kraj trijaže posjećuje me dežurni kirurg koji me informira o težini ozljeda i potrebnoj operaciji koja se neće odviti odmah, jer se radi o nizu ozljeda i bilo bi me rizično otvarati dok se ne pokaže imam li unutarnjih krvarenja. Nisam to nešto posebno doživio u to vrijeme – iako je u pitanju stravična ozljeda, u tom trenutku samo sam želio negdje na toplo i da napokon osjetim vlastite noge.
Kako nije bilo mjesta na Traumi, privremeno dobivam sam svoju sobu punu praznih kreveta koja je čekala na pacijente s nejasnim nalazom na COVID, kao što je bio moj. Dežurni tehničar mi kaže da je unutra jako toplo i da će pokušati prozračiti, na što ja odgovaram da ne zrači ništa i da donese još koju deku jer ne osjećam noge. Naime, imao sam sreće da nakon desetak sati provedenih vani na hladnoći, prsti na nogama ipak nisu stradali i već sutradan su vratili boju nakon cijele noći u toplome.
Prvi dani u bolnici
Prvo jutro opet radim COVID test i isti je negativan, što mi nekako daje nadu da ću za tjedan dana ipak na operaciju, kako je kirurg i predložio. Pregledavam si tijelo i vidim da imam natučena prsa, hematom veličine šake u donjem lijevom dijelu abdomena, izudarane noge po cijeloj dužini, razbijene laktove, polomljene i crne nokte, razbijene šake sa svih strana, gadno uništen palac lijeve ruke. E da, i zdjelica je polomljena na više mjesta 😅.
Ne izgleda dobro. Mičem samo stopalima pa mi to nekako daje nadu, a i na svim slikama kralježnica nema vidljivih oštećenja – ali dok ne pomaknem noge, ne vjerujem. Stavljen mi je kateter, jer ne mogu mokriti od ozljeda cijelog abdomena i posebno vidljivog hematoma. Svakodnevno me monitoriraju i upozoravaju na simptome unutarnjeg krvarenja, no osim teških bolova i kod najmanjeg pomaka, nisam osjećao ništa posebno. Nakon nekoliko dana rane na rukama i nogama počinju se sušiti, a prvi puta uspijevam i pomaknuti lijevu nogu. Dobro je, nisam nepokretan!
Napokon me skidaju s infuzije i sele u drugu sobu na Traumu, a prvi obrok je bio super – iako se uopće ne sjećam što je bilo 😄. No kad ti prvi puta daju jesti i piti zbilja dobiješ krila, iako dani prolaze u nepomičnom ležanju u istoj pozi zureći u istu točku. Jutarnje pranje i okretanje na bok pozdravljam s glasnim vrištanjem i isprikama sestrama što se derem. Njima je to najnormalnija stvar i stvarno mogu reći da ima ljudi koji su stvoreni za posao koji rade. Sve je lakše kada ljudi imaju razumijevanja i znanja da ti pomognu dok si u ovakvim mukama. Uskoro mi čupaju kateter van i, osim što je to privremeno jako neugodno, sve se više osjećam kao čovjek jer više iz mene ne viri hrpa cjevčica.
Da ne bi sve bilo bajno, od toliko ležanja dobivam zatvor. Obavljanje stolice u posudu koju ti stave pod polomljenu zdjelicu pred pet ljudi u sobi i nije neka sreća. Pokušao sam i s pelenom, ali i to je katastrofa za sebe 😂. Sreća je da nisam nikada bio sramežljiv, ali ako se negdje može izgubiti dignitet i samopoštovanje to je izazivanje „trudova“ i tiskanje, dok ekipa oko tebe nema baš ništa za raditi 😅. Sreća u nesreći je da sam u bolnici proveo 26 dana pa sam imao i prilike biti sam nekoliko dana, što mi je dobro sjelo za odmor od drugih pacijenata i stalnih odlazaka i dolazaka.
Odgoda operacije
Kako se bližio termin operacije, osjećao sam se sve bolje i divio se ljudskom tijelu koje u nekoliko dana može zacijeliti nevjerojatne rane. Tijelo je fantastičan stroj. Čak i kada ga gadno polomiš kao ja, shvatiš da se svašta može oporaviti – i to puno prije nego što si očekivao.
Dan prije operacije se brijem i spremam, veseo kao ptica. Čovjek ne bi rekao da idem na operaciju, no jedva sam dočekao da to prebacim iza sebe i da oporavak može početi. No, nažalost, stvari nisu krenule dobro i ujutro na dan operacije me obavještavaju da mi je jučerašnji test na COVID pozitivan i da ne idem u salu. Katastrofa!!!
Svi koji su sa mnom u sobi moraju u izolaciju. Nekima odgađaju operacije, a jednom cimeru s kojim sam proveo najviše vremena zabranjuju odlazak u barokomoru, koja mu je bila iznimno bitna za oporavak. Jedna doktorica mi govori da joj je sumnjiv taj novi pozitivan nalaz, jer je neka mjera indikativna za osobe koje su ga već preboljele.
Danijela se sjeti da smo oboje u veljači nekoliko dana bili prehlađeni, ali ništa pretjerano drugačije od uobičajenog pa nismo išli za tim. Nagovaram ih da radimo serološki test da vidimo antitijela, jer sam možda COVID imao tada. Nalaz dolazi sutradan, dobar je i vidi se da imam antitijela, da sam prebolio i da nisam zarazan. No, glavni infektolog ipak ne da operaciju zbog onog prethodno pozitivnog nalaza te svejedno moram čekati deset dana. 10 prokletih dana!
Najgore od svega je što u tih deset dana više nitko ne postupa s nama u sobi kao da smo zaraženi, jer ni nismo, cijela soba izlazi iz izolacije, ali na operaciju ne mogu. Cimer i dalje ne može u barokomoru (iako je svih deset dana „izolacije“ imao negativan nalaz), što je užas – to bi mu rapidno ubrzalo oporavak. Dakle, totalno smo sjebani i to je činjenica!
Svatko normalan bi bio frustriran i bio sam i ja – na 5 minuta. Shvatio sam da ne mogu ništa i nema smisla očajavati – kako ja, tako i ljudi oko mene. Danijelu i roditelje telefonom prebacujem iz očaja u nadu svakodnevnim razgovorima i svima nam je malo lakše. Ok, znam da im nije bilo lakše, ali ako su mi mislili biti potpora morali su biti pozitivni kao i ja, vjerovati da će sve izaći na dobro i zanemariti negativne emocije oko ovih okolnosti.
Neprestano si ponavljam da je najvažnije ne iščekivati. Ni operaciju, ni oporavak, ni odlazak iz bolnice. Moraš živjeti dan po dan. Važno je da su ti najbliži ljudi jednako pozitivni, što nije lako postići, ali može se. Znam da im je bilo teško, ali trudili su se i bili su pozitivni zbog mene (barem dok smo pričali preko Vibera, ali vjerujem da su frustracije u neko drugo vrijeme i na neki drugi način izbacivali van 😄).
Lekcija koju smo u ovome svemu „naučili“ jest da se treba ići testirati na COVID i na najmanje kihanje 😂, samo kako bi imali taj prokleti papir i potvrdu da smo bili pozitivni – jer eto, nikad ne znaš. Šalim se, naravno, uvjeren sam da mi ni to ne bi ništa značilo, jer se očito samo gleda posljednji pozitivni test – a vrlo lako dođe do lažnog pozitivnog. Dakle, nema nam spasa 😏.
Čekanje na operaciju
Čitam svakodnevno – nekada knjige, nekada vijesti po portalima. Gledam YouTube, sanjam planine. Svaki dan je isti, jutro na viziti nada da će ipak doći s viješću da idem ranije na operaciju. Zatim se to ne dogodi i tako u krug. Sada je to sve iza mene, ali u tim trenutcima sam zaista radio na psihi da ne grunem čekajući. I nisam. Definitivno nije pomogla drama s katastrofalnom probavom i zatvorom koji te muči svaki dan, jer ležim bez micanja i tijelo ne radi. Slabo spavam tih dana, neprestano ista poza, ležim na leđima dane i noći, zurim u mobitel pa zurim u zid i tako u krug.
Da me sada netko pita za savjet kako to izdržati, rekao bih da nemam pojma. Mislim da ima puno gorih situacija nego što je bila moja pa nekako ni ne osjećam da imam pravo reći nešto loše o svemu. Mogao sam biti invalid pa do kraja života vrtjeti ove iste rečenice. Imam tu sreću da nisam, mnogi nisu te sreće.
Napokon operacija
Napokon je došao petak i mislim da sam bio jedini nasmijani pacijent u sobi u kojoj te spremaju za operacijsku salu. Vrhunac zajebancije je kada me u šali pitaju želim li se sam prebaciti na operacijski stol, dok mi anesteziolog pokušava još jednom pojasniti da se radi o jako teškoj ozljedi i još težoj operaciji. Odmahujem rukom i lakonski odgovaram da to moram proći kako god pa bolje da se što manje brinem. Doktorica mi kaže da ljudi ovdje izgledaju kao da dolaze umrijeti, a ja kao da sam to došao obaviti prije nego što odem na posao 😂.
Kako god bilo, i ovdje su ljudi sjajni. Nakon svih priprema me uspavljuju i show može početi. Ili ne. Naime, sve čega se ja sjećam je buđenje nakon operacije i totalna oduzetost tijela i duha. Tražio sam epiduralnu jer tablete za bolove nisu neko rješenje i nisam ih često ni uzimao dok sam čekao zahvat. Epiduralnu bih, s druge strane, svima preporučio. Udara na točno određeno mjesto, a glava je čista i bistra – ne osjećaš se drogiran i usporen.
Nakon operacije
Treći dan od operacije je bilo vrijeme za prvo ustajanje. Prva stvar koju nisam vjerovao je koliko brzo atrofiraju svi mišići. Vježbao sam u krevetu koliko sam mogao, ali tako teška ozljeda crpi sve resurse (plus to silno ležanje i čekanje na operaciju) i po odlasku iz bolnice shvaćam da sam izgubio 11 kilograma! Druga najgora stvar, osim atrofije, je da ležanje uništi tlak. Prvo dizanje iz kreveta traje tek nekoliko sekundi prije nego što mi sva krv pobjegne iz glave u noge i sruši me na krevet. Stravično iskustvo! Došao sam u bolnicu jak kao bik, a 20 i kusur dana kasnije izgledam kao kostur i rušim se nakon 50 sekundi stajanja na nogama.
Fizioterapeuti mi govore da ako želim u petak doma, dakle tjedan dana od operacije, moram vježbati svaki dan – iako se osjećam kao govno, jer ne mogu biti na nogama duže od minute. No, dan po dan i do kraja tjedna uspijevam, vrlo jadno doduše, napraviti krug na štakama po sobi i dijelu odjela Traume. I dalje nisam svjestan koliko sam mršav i atrofirao, no ne razmišljam o tome nego samo kada ću napokon ići kući.
Tjedan prolazi u ćakulanju s cimerima, upoznavanju s novima, pozdravljanju onih koji odlaze. Svo ovo vrijeme sam svima pričao svoju priču i mnoge pokušavao oraspoložiti, jer su moje ozljede uglavnom bile puno lošije od svih ostalih – osim onih mojeg cimera koji je skoro ostao bez noge kada mu ju je doslovno otkinuo viličar pregazivši ga. Utjecao sam na druge i ne uzimanjem tableta za bolove svaki dan, što mislim da je bilo jako dobro jer imati bistar um na takvom mjestu je najvažnije.
Zapravo me iznenadilo koliko se može unijeti pozitive u druge ljude kada si u poziciji kao što sam bio ja, gdje sam s teškom ozljedom mogao biti primjer. Ne mislim na ovo kao na samohvalu, već želim reći da ako uspiješ sam za sebe biti optimist, to se nekako prenosi i na druge ljude. Mnogi cimeri su rekli da imaju puno slabije ozljede od moje i da nema razloga da se ponašaju kao da će umrijeti, nakon što čuju što sam ja prošao. Nekako se ipak znala pronijeti pozitivna misao kroz sve te dane u bolnici, jer nisam očajavao. Onda i drugi manje očajavaju i odjednom ne izgleda sve baš potpuno crno. Dapače!
Povratak kući
Petak dočekujem odjeven, sam sam se obukao i namirisao. Bilo je presmiješno koliko sam bio sretan što napokon idem kući, ali nisam ni znao da me čekaju sati i sati čekanja. Čekao sam na red za sanitetski prijevoz, no problem je izgleda bio u tome što je samo jedno vozilo imalo čisto muški par i oni su razvozili najnepokretnije i one koje je trebalo baš najviše fizički ponijeti – svi ostali, koliko sam uspio vidjeti, su bili muško-ženski parovi – dakle za mene nisu dolazili u obzir (stan na 3. katu bez lifta).
Moja sreća brzo se pretvorila u očaj, a čekanje od ranog jutra do šest poslijepodne ne bih preporučio nikome. Čini se da se svo moje strpljenje istopilo te sam se u jednom danu opteretio s 25 dana frustracija koje su, očito, samo čekale da izađu iz mene. Bio sam u potpunosti lud, a pozivi i poruke koje sam razmjenjivao s Danijelom su, s vremena na vrijeme, odavale dojam teškog shizofrenika 😂. U jednom trenutku veseo i zajebancija pa u drugom teški očaj, i tako runda za rundom. Sam sa sobom sam boksao vrlo iscrpljujuće runde, ali nokaut nikako da padne. Danijela me stalno pokušavala smiriti, tvrdeći da što je još sat ili dva ili pet – danas stižem kući.
Dečki iz saniteta koji su došli po mene bili su divni, najblaže rečeno. Zbog težine ozljeda i uskog stubišta, nosili su me tri kata na rukama. Stajali smo svako malo da me oni polegnu, a Danijela podigne noge – da se ne onesvijestim. Problemi s tlakom su strašni, ali evo me kod kuće. Kako sam se rasplakao kad smo se vidjeli.
Prvi tjedni kod kuće
Nekako sam mislio kako će sve odmah biti bolje po dolasku kući, ali nije bilo. Mislim da sam već prvu ili drugu večer šokirao Danijelu sa svojim lošim stanjem. Tek tada je shvatila da ne spavam već tjednima i da trpim bolove kojima lijeka nema. Povremeno bih uzeo tablete za bolove, ali ni one nisu pomagale pa sam nakon nekog vremena i od toga odustao. U sjećanju nam je ostao film Constantine s Keanu Reevesom u glavnoj ulozi, kojeg smo gledali oko 4 ujutro na TV-u, napola mrtvi od nespavanja, s radnjom kakvu ne bismo otpratili ni u najboljem stanju, a kamoli ovako sjebani 😂. No, daleko od toga da je to bio jedini ovakav odgledani uradak, bilo ih je više i to kroz razna doba noći.
Tih dana sam joj često zavapio da mi pomogne, ali ni ona ni ja nismo znali kako. Masaže su pomagale privremeno, a čim bi me prestala masirati bolovi bi se nastavili. Selidba iz kreveta u dnevnom (Danijela mi je nabavila bolnički krevet za ta prva 2 mjeseca što sam morao mirovati) u krevet u sobi i obratno, više puta u danu i noći, također je pomagala samo privremeno. Tablete za bolove, kao što sam već rekao, nisu djelovale – a niti sam ih htio previše uzimati.
Kako je bolest prokleto teška! Misliš da nikada neće biti kraja, ali ipak moraš biti pozitivan jer vrijeme liječi sve. Lako je to sada napisati, ali dok te moraju držati ispod pazuha da ne padneš sa školjke dok obavljaš stvari pa te onda temeljito i oprati…uf, tih dana nije bilo lako niti biti Danijela, mada se ona nikada nije žalila ni sekunde. Barem smo se često smijali kako sam jadan, toliko da ni na toalet ne mogu sam 😂.
Bilo je i dobrih trenutaka, kao na primjer večernje kupanje. Najbolji dio dana mi je bilo kupanje. Iako je to bilo vrlo skromno ribanje mokrim ručnikom jer u kadu nisam mogao ni primirisati, imao sam se čemu veseliti. Mislim da se i Danči tome veselila, jer je to bio jedan od rijetkih dijelova dana kada sam bio baš sretan i puno sam se smijao. Nevjerojatno je kakve sitnice te mogu iskopati iz ponora.
Svakodnevne probleme s tlakom rješavao sam ustajući iz kreveta par puta u danu i u roku tjedan dana to više nije bio problem. U međuvremenu mi je desno stopalo potpuno odumrlo od manjka cirkulacije, a to znači da živci u stopalu neprestano odašilju bol u mozak. I to kakvu bol! Cijelo vrijeme mi je stopalo davalo signale da stojim na vrućem žaru sa zabijenim noževima sa svih strana. Odvratan osjećaj koji ne da zaspati niti minute. Toliko da nisam podnosio niti tanku plahtu preko stopala, bila mi je teška kao 3 debele deke.
Izmučen od ozljede i tog stopala prvi puta se važem i gledam gol u ogledalu. S 88 na 77 kilograma, a slika u ogledalu je prva depresija koju sam doživio od početka svega. Od tada se više nisam želio pogledati, dok se malo ne udebljam. Dani idu na ovaj ili onaj način, Danijela se muči da mi nekako olakša muke, ali ne može puno osim što dijeli sa mnom sve dobre i puno loših trenutaka. Sreća u nesreći je da smo oboje teški optimisti i pozitivci pa smo svaki loš trenutak brzo okretali na zajebanciju.
S vremenom sam počeo gaziti lopticu s granulacijom da vratim desno stopalo i moram priznati da je jedno 60% osjećaja bilo vraćeno, ali i dalje je bilo dosta neugodno. Vježbam u krevetu svaki dan, a i svakim danom mogu napraviti sve više koraka na hodalici koju mi je posudio prijatelj, iz vremena svoje epizode loma bedrene kosti.
Ono što me izjeda je to što puno ležim i ne mogu iz kuće (ne mogu po stepenicama van). Ionako sam jadan i nemam snage za išta, osim za nekoliko jadnih krugova po stanu. Stalno vapim za pomoći, ali pomoći nema nego stisnuti zube i izdržati sve što dolazi. Barem imam dobro društvo ❤️.
Nemam niti jedan mišić u nogama, a guzica mi izgleda kao ravna ploča. Bez obzira na to, vježbam svaki dan s fizioterapeutom i bez nje. Napredak je očit i neki pokreti mi se ozbiljno vraćaju, mada je to na nekoj velikoj skali strašno malo. Svejedno nam to unosi dozu optimizma i s dolaskom toplijeg vremena dane smo počeli kratiti sunčanjem na balkonu – sada kada sam mogao stajati na nogama čak deset minuta 😁!
Prva kontrola
Dolazi prva kontrola nakon 6 tjedana od operacije. Prvi izlazak iz kuće i sam sam sišao sa štakama po stubama. To ni sami nismo mogli pojmiti, ali tih 15 dolazaka fizioterapeuta u kućne posjete je zaista pomoglo. Doktor kaže da je sve dobro i da nema pomaka u zdjelici te da mogu opteretiti nogu u narednih 6 tjedana, postepeno do pola tjelesne težine. To su tako dobre vijesti da počinjemo svaki dan izlaziti van i šetati po kvartu sat do dva, nakon čega bih se mrtav od umora srušio u krevet.
Stacionarna rehabilitacija
Tjedan dana od pregleda mi ulijeće stacionarna fizioterapija u lječilištu Topusko i to bi trebalo biti to, mada ne znam što očekivati i uopće mi se ne ide. Zaista sam se zasitio da smo stalno razdvojeni, a i čini mi se da sam još uvijek previše ovisan o pomoći jer se jako mučim sa štakama. Dolazim u lječilište kao teški invalid i nogu u tim trenucima mogu opteretiti s 30 do 40 kg (na račun svakodnevnih šetnji po kvartu), ali sam ovisan o obje štake.
Lječilište je super, iako je sve zapelo u devedesetima – kao i većina naših zdravstvenih i inih objekata. No fizioterapeuti su odlični, nema velike gužve, a i voda je navodno iznimno ljekovita. Svakim danom vježbam sve više – šake mi se raspadaju od hodanja na štakama, ali rapidno napredujem iz dana u dan. Krenuo sam s 5 sati vježbanja dnevno, a završio s 10. Svaki dan bih hodao 3 sata ujutro, 2 sata poslijepodne, dva puta dnevno išao u bazen na vježbanje po sat vremena i 2 sata dnevno terapija strujom, magnetom i vježbanje s fizioterapeutom.
Dakle, može se zaključiti da su svi uvjeti tu, ali sve je na tebi – kako, uostalom, i treba biti. Neće nitko vježbati umjesto tebe pa su komentari pacijenata vrlo različiti. Neki su iznimno nezadovoljni, a neki super zadovoljni. Ja sam ovaj drugi. Posvetio sam se maksimalno i kada sam dan ili dva prije odlaska na video pozivu Danijeli pokazao kako hodam po sobi bez štaka, malo je reći da smo se oboje raspametili od sreće.
Posljednji dan terapija hvalim se svima kako hodam i vidim da su neki fizioterapeuti jako ponosni na mene, jer su gledali kako se znojim iz dana u dan i sada berem rezultate svoje proklete upornosti i predanosti. Svi pacijenti me pitaju od kuda to izvire. Kada im kažem da se želim što prije vratiti u planine, mnogi me pogledaju s gađenjem i nevjericom. Nikome nije jasno zašto se želim vratiti, ako sam tamo tako gadno stradao. Rijetki me razumiju i ohrabruju ili barem vide da nema kruha od toga da mi govore da se trebam promijeniti. Kaže izreka da su najbolji alpinisti oni sa najlošijim pamćenjem i sada je potpuno razumijem 😂.
Hod bez štaka
U svakom slučaju, nakon dvadeset i jednog dana vraćam se kući – bitno drugačiji od onoga kako sam otišao. Odmah po povratku prolazim kontrolu u bolnici, jer je prošlo gotovo 3 mjeseca od operacije. Doktor je zadovoljan viđenim, nisam ništa pomaknuo i kaže mi da mogu baciti štake te u narednim mjesecima što više hodati i plivati, kako bih do treće kontrole, koja je krajem rujna, vratio većinu pokretljivosti i mišića. Bacam štake, ali koristim jedan planinarski štap za svaki slučaj, dok još ne očvrsnem. Svaki dan hodam ujutro i navečer, 10 km u jutro i oko 5 km navečer. Između toga plivam, vježbam i odmaram.
Svaki dan imam upalu mišića, ali moram priznati ne tako jaku kako sam zamišljao. Imam i svakodnevne bolove, jer još uvijek sitni udarci ili zapinjanje nogom jako bole. Boli me čak i kada kihnem, tako da je još dug put ispred mene i jako puno boli. Ni sjediti ne mogu duže od pola sata, ali to mi kažu da dolazi posljednje. No, dobro je, ne žalim se i nisam se žalio svo ovo vrijeme (ok, možda će Danijela imati drugačiju perspektivu 😂).
Neki ljudi se gotovo ljute na mene jer nisam dovoljno kukao s obzirom na težinu ozljeda, ali to je tako. Meni neće biti bolje od toga, a sumnjam da bi nekome bilo dobro da me sluša kako cvilim i zanovijetam po cijele dane 😄. Dok ovo pišem boli me kuk, jer ne mogu dugo sjediti na stolici. Ali dosta kukanja, moram se držati svojeg principa. Idem malo hodati pa ću nastaviti, ionako je pišem danima, u kratkim sjedećim intervalima.
Povratak u život
U svakom slučaju, realno je da ću se do kraja godine dovesti u stanje da mogu trenirati na našim omiljenim Hahlićima, u nekom za nas normalnom tempu i stilu. Nerealno je da ću do kraja godine napraviti neki veći uspon, ali pustimo tu dilemu ipak za nekoliko mjeseci. Zasad se osjećam dobro, napokon sam aktivan i to me jako veseli.
Svaki dan gledam slike naših starih izleta, YouTube filmove o penjanju, planinama, divljim prostranstvima. To me pogoni da se vratim gdje sam bio, a sada, nakon mjeseci ležanja u krevetu, čak i vidim kako će se to dogoditi.
Nije bilo lako ostati psihički čitav u svemu ovome, ali imamo lijep život i želim mu se vratiti što prije. Uvijek kažem da ti planine mogu dati i uzeti sve u sekundi, a sada sam to dijelom i doživio. No i dalje više vidim ono što mi daju, jer bez strasti koju imam teško bih se vratio od ozljede kakvu sam doživio. Ne mogu nikome dati savjet kako (p)ostati uporan i predan, ali mislim da mogu reći ako si u životu pronašao strast koja te pogoni, onda je sve moguće. Zvuči kao klišej i možda jest, ali je tako – i tako treba biti. Nikada se ne predati je još jedan, ali nisu ti klišeji nastali slučajno 😂. Do neke sljedeće priče, nadam se da ćete uživati u ovoj ili da ćete barem reći da niste izgubili sat vremena uzalud 😁.
