Još jedna vruća, riječka noć bila je pred nama i još jedan dan spavanja manje. Već danima loše spavamo, a ja naročito. Svatko tko me iole poznaje, zna da užasno podnosim vrućine – kakve su nam noći ovih dana, jedva da sam cijeli tjedan sklopio oko od žege koja vlada.
Prvo ćemo na Jalovec
Petak večer spremamo stvari i gledamo slike, prognozu…plan je Jalovec preko Kotovog sedla i, unatoč velikim vrućinama, veselimo se izletu.
Naše uobičajeno dizanje oko 2.30h ujutro prolazi prilično lagano jer ionako nismo spavali, koliko je vruće. Naznake prvih problema osjećamo već u vožnji i to toliko da nakon 2 sata vožnje moramo stati uz cestu i odspavati, jer smo mrtvi. Mrtav sam, a nismo ni krenuli!
Pa ćemo na Škrlaticu
Sat vremena ubijamo oko, a zatim predlažem da odustanemo od Jalovca jer već kasnimo. Dodatno, svježa prognoza nam sada pokazuje potencijalni pljusak oko 14 sati, koji bi mogao stići baš negdje na zajebanijim dijelovima stijene. Nema veze – ionako smo već bili gore, a ponovit ćemo ga onda na jesen. Brzo dogovaramo da odemo na Škrlaticu jer je kraća vožnja, manje stijene za proći, a i tu smo bili već 2 puta te poznajemo svaki kutak puta, pa mogu padati sjekire što se svega toga tiče.
Jutarnja gužva u dolini Vrata daje naznake da ovo sigurno neće biti jedan od onih samotnih dana u brdima. Srećemo ekipu iz Rijeke i kratko razmjenjujemo planove prije polaska. Oni kreću, a mi doručkujemo pašta-salatu koju je Danči spremila noć prije. Teškom mukom se tjeram da je pojedem, osjećam se u najmanju ruku bezveze…
Već na početku uspona sparina u šumi me izjeda i nakon pola sata sjedam da odmorim. Dakle ja, koji inače ni ne skidam ruksak prije vrha, moram sjesti. Govorim Danči da se osjećam dosta loše i da mi je mučno od napora i sparine, a možda i pašta-salate. Ona govori da je njoj dobro, izuzev sparine i nedostatka zraka, pa paštu brzo eliminira kao uzrok (nedajbože da je do njenog kuhanja 😂).
Pa na Dolkovu špicu
Oboje smo strašno spori, ali nakon naredna dva sata mojeg konstantnog sjedenja, ležanja i nećkanja oko toga hoću li napokon povratiti ili ne, odlučujemo opet mijenjati plan i skratiti put. Nova ideja je uspon na Dolkovu špicu. To je već treća promjena danas, ali ne i posljednja.
Sad zaista na Križ
Nakon što smo prošli Bivak IV, shvaćam da ovakav ne mogu nigdje i predlažem da odustanemo i od Dolkove špice te krenemo na Križ (2410m) pa lagano prema autu kroz Sovatnu. Usput odmah radimo plan za jesen – Škrlatica i Dolkova špica. Izgleda da na ovom izletu samo radimo jesenske planove i povećavamo popis.
Svatko tko ovo čita vjerojatno se pita zašto nismo odustali na početku i gotovo. E pa evo, nakon cijelog dana i ja se još uvijek pitam isto pitanje i na to nemam odgovora. Valjda smo s vremenom naučili da ako dovoljno dugo forsiraš, na kraju sve sjedne na svoje. Bome ovaj put ništa nije sjelo na svoje, nego je moja cjelodnevna muka s rodeom u želucu trajala cijeli dan.
Vrlo jednostavan uspon do Križa i zbilja čudesni pogledi na sve strane, a pogotovo na Kriška jezera, malo olakšavaju moju muku i tu radimo prvi duži odmor. Barem ja to tako vidim – mislim da je Danči pukla od mojeg stajanja svakih 15 minuta i polaganog pijuckanja vode i traženja mjesta gdje ću sjesti i ispustiti dušu.
Ma može i na Stenar
Spuštamo se s Križa i kako nam vrag ne da mira, a ja se kao osjećam malo bolje, odlučujemo se ipak popeti i na Stenar (2501m). Da, znamo – što nam je to trebalo? Pa kad smo već tvrdoglave mazge koje ne odustaju lako, natjerasmo se i na taj na posljednji uspon. I dobro je da jesmo i bilo bi šteta da nismo, s obzirom da je pogled s vrha prekrasan na sve strane, a sam uspon nije nešto posebno zahtjevan (kada nisi u stanju kao ja danas).
Na vrhu dobrih pola sata nema žive duše te uživamo u tišini i pogledima oko nas. Stenar je zaista podcijenjen vrh, najviše zbog svojeg jednostavnog pristupa i lokacije. Biti između najvišeg od svih, Triglava, i kraljice Škrlatice, nezahvalna je uloga. A ne pomaže niti Razor, kao posljednji od velike trojke ovog kraja. No, to je tako samo do trenutka dok ne staneš na vrh i onda shvatiš na kakvom si veličanstvenom mjestu.
Napokon malo uživanja danas. Čak mi se malo i želudac smirio, ali snaga se nije vratila. Ovo cjelodnevno forsiranje je uzelo danak, ali što je tu je – dan ipak nije propao. Po spustu srećemo iste Riječane i kratko razmjenjujemo dojmove današnjeg dana (i promjene planova kod obje strane, očito je bio takav dan) te nastavljamo svatko u svojem smjeru.
Spust kroz Sovatnu
Razbijamo koljena na spustu kroz Sovatnu, pokušavajući što brže stići u dolinu, ali i uživamo u posljednjim pogledima na Stenu.
I za kraj
Sve u svemu, jedan užasan dan za mene i nešto što ne želim ponoviti ikada više. Danijela na kraju dana pokušava zaključiti kako je bio zapravo super dan, ali meni se teško složiti s time. Konačna bilanca je oko 9 sati za 14 km i oko 1950 metara uspona.
Za čovjeka koji je stajao svako malo da umre, nije loše, ali u normalnim okolnostima bi oko 6 sati bilo sasvim dovoljno za cijelu ovu turu. Iako ovaj put nisam lomio kosti kao OVDJE 😜, rekao bih da je ovo jedno od najgorih iskustava koje sam imao i koje ne bih želio ponavljati niti u najluđim snovima.
I za kraj, naš GPS trag ovog izleta možete preuzeti OVDJE.