Završetak godine često je vrijeme za refleksiju, a ni nas ovaj put nije zaobišla. Iako sâm taj datum nije fizički završetak nečega opipljivog, a niti novi početak, mi ljudi volimo postavljati okvire i definirati mjere jer si tako lakše opravdavamo postupke, pravimo planove i postavljamo očekivanja.
Što se Dejana i mene tiče, naš život se uvelike vrti oko outdoor aktivnosti – najčešće planinarenja, ponekad veslanja ili bicikliranja, ali uvijek je u srži tjelesna aktivnost. Da, imamo živote i mimo toga, ali ništa što nas toliko ispunjava koliko planiranje izleta, zajednički odlasci u prirodu, uzajamne muke i znojenja, ponekad prepirke i psovanja te uvijek međusobni smijeh i zafrkancija.
Jesmo li s vremenom usvojili tu outdoor naviku pa je ona postala dio nas ili smo oduvijek sa sobom nosili taj nemir i želju za pustolovinom, teško je reći. Da ste me pitali pred nekoliko godina, uvjereno bih tvrdila da su ti crvi u guzici oduvijek bili tu. Vjerojatno i jesu, ali danas je to već puno više od toga – dio identiteta i nešto neodvojivo od nas samih, onoga tko smo i kakvi smo.
Zašto je to tako? U čemu je tajna? Kakva je to čar u divljini i kakva je to moć koju planina ima nad nama? Čemu sav taj trud i muka? Koja motivacija leži ispod te strasti? Koji podsvjesni porivi nas tjeraju da iznova odabiremo upravo ovaj oblik rekreacije?
Neopisiva ljepota
Rijetko kad je kamerom moguće u potpunosti uhvatiti ono što vidimo i osjećamo u planini. Ponekad je to veličina ili grubost nekog planinskog lanca, ponekad je to određeno mjesto ili trenutak, a više nego često je to surova i oštra ljepota cjelovitog prizora ispred nas. Ta skoro pa zlosutna ljepota, zbog koje i najteži koraci i najlošija raspoloženja nestaju kao loš san. Ta bezvremenska ljepota koja oduzima dah i vraća nas stalno iznova na točku polaska, vrti nas u krug.
Nema u tome ništa loše, dapače. Na kraju krajeva, život treba opisivati s proživljenim trenutcima koji su nam oduzeli dah, a ne s brojem udaha koje smo u njemu napravili.
Igra osjetila
Miris svježeg zraka, okus izvorske vode, slatki miris proljetnog cvijeća, žubor potoka, rika jelena, ustajali miris trulog lišća i mahovine, zavijanje vjetra, zujanje kukaca,…a opet, mir i tišina. Ponekad nas toliko preplave osjećaji pa je jedino moguće zastati, promatrati, osluškivati i doživjeti. Biti tu, u ovom trenutku. Bez žurbe. Bez podijeljene pažnje. Bez mobitela, tisuću ekrana, chatova i aplikacija. Biti sa svojim mislima i osjetilima. Biti sretni što smo živi.
Iskustvo divljine
Civilizacija. Gradski životi. Beton. Mehanizacija. Gužva. Buka. Ljudi. Tehnologija. Obaveze. Ograničenja. Ekrani. Vijesti. Politika. Ekonomija. Očekivanja. Stres.
Planina ima malo pravila i nikakva očekivanja. Planina ima prstohvat ograničenja, ali punu šaku slobode. Planina ne poznaje obaveze, niti buku civilizacije. Planina nije glasna i nametljiva, već živi u svojoj tihoj ljepoti. Planina je sve ono što gradski život nije, niti ikad može biti. Planina je tamo gdje smo najviše svoji. Planina je lijek za dušu. Planina je dom.
Unutarnji mir
Nakon dana provedenog u planinama, povratak u gradski život ne djeluje tako težak. Boravak u planinama pruža nam unutarnji mir, ispunjava nas strpljenjem, ali i energijom i entuzijazmom za ono što slijedi. To je kvaliteta života koja nam se na mala vrata prikrade vikendom, ali ostavlja učinka i na radni tjedan. Koliko često osjećate nemir i nervozu preko tjedna, ako ste vikend proveli u prirodi?
Sanjanje, planiranje i istraživanje
Onaj period kada imamo beskonačno mogućnosti i samo moramo nešto odabrati. Cijeli svijet je pred nama, možemo sve, ali što ćemo? Sanjamo, vrtimo, fantaziramo, ubacimo i šačicu realnosti, pa opet sanjamo i maštamo. Što nas tamo čeka? Gdje želimo i što možemo? Kuda i kako ćemo? Idemo u nepoznato, što li ćemo sve otkriti putem…
Proučavamo mogućnosti, usklađujemo sa željama i stvarnošću, planiramo taj idući izlet ili putovanje. Ne znam je li nam uzbudljivija ova faza ili sama realizacija. Podjednako, valjda.
A kad smo već tamo, treba istražiti svaki kamen, svaku uzvisinu, svaki zavoj. Jer nikad ne znaš što te čeka odmah tamo „iza ćoška“. Znatiželja je divna stvar, a u planinama i divljini posebno. Vraća u djetinjstvo, u neko bezbrižnije i slobodnije doba, skida okove gradskih života.
Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu, svijete?
Ja kada odrastem
jako veliki,
ja ću postati dijete.
Najljepše je kad odrasteš,
a ostaneš dječji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.
Što si doktor od imena,
stručnjak za rakete –
a ne znaju da si velik
zato što si dijete.
Možeš biti pilot, rudar…
slavni pisac knjiga –
djetetu je svaki pos’o
lagan kao igra.
Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja ću ostat’ dijete.
— Enes Kišević
Izazovi i ostvarivanje ciljeva
Planine nude pregršt mogućnosti za osobni rast i razvoj, ako je to nešto čemu težite. U planinama ćemo upoznati emotivne i karakterne izazove, kao i one fizičke. Jesmo li spremni za te izazove, teško možemo sa sigurnošću unaprijed reći.
Ponekad se radi o čistom fizičkom izazovu – duljini rute, velikoj visinskoj razlici, vrsti terena s kojim nismo na „ti“ ili našoj fizičkoj kondiciji i moći. Ponekad se radi o sumnji jesmo li dobro isplanirali rutu te kakvi će nas uvjeti dočekati na terenu. Ponekad je izazov pronaći pravi put, vratiti se na stazu kada se izgubimo. Ponekad je izazov naučiti neku novu vještinu. Ponekad se stvori neočekivana situacija, a izazov je u tome kako ćemo se nositi s njom – hitnoća, nesreća, nagla i neočekivana promjena vremenskih uvjeta,…
Kroz sve ove izazove usvajamo znanje, upoznajemo sebe, a zatim se i mijenjamo, napredujemo, rastemo. Razvijamo mišiće i kondiciju, strpljenje i smirenost, promišljenost, fokus i upornost (ako ne i tvrdoglavost). Učimo kako pobijediti svoje strahove i vjerovati u sebe. Ali, učimo i kada odustati. Razvijamo svoje tijelo, ali uvelike i duh.
Znanje je ono što posjedujemo, ali mudrost je ono što činimo. Mudrost zahtjeva trud. Očekivati da ćemo je steći slučajno je otprilike slično očekivanju da ćemo slučajno naučiti svirati violinu. Znanje prolazi, ali mudrost ostaje.
– Eric Weiner
Zadovoljstvo svojim tijelom
Za mene nema ljepšeg osjećaja od onog kada mi gore pluća, pulsira sljepoočnica, zatežu listovi, a bedra i ruke jedva vuku tu težinu. Mazohizam, u nekom od svojih oblika. Ali, dati sve od sebe, sve što je fizički moguće, te osjetiti kako organizam radi i napinje se – to je trenutak u kojem se osjećam istinski živa. A Dejanu je tako čak i više nego meni – često ćete ga čuti kako kaže da mu jedino uzbrdica puni baterije. Antiteza, da – ali tako je. Nema ljepšeg sna, od sna nakon tjelesnog napora. I nema ljepšeg outdoor napora, od planinarskog napora – za nas barem.
Nuspojava je, očigledno, dobra kondicija i razvijeni mišići. Ne planinarimo zbog toga, ali lagali bismo kad bismo rekli da nam nije drago da nas to drži u formi. Važno je biti zadovoljan svojim tijelom, kakvo god ono bilo – na kraju krajeva, svatko ima neke svoje želje i kriterije.
Zadovoljstvo svojim tijelom prilično utječe na opće zadovoljstvo samim sobom – i u to čvrsto vjerujemo, štogod bilo tko rekao. Nismo skloni samozavaravanju i prvi ćemo priznati kada nismo u formi ili imamo koji kilogram više nego što bismo to voljeli – kao na primjer sada, nakon dva mjeseca prilične neaktivnosti. Ali, i prvi ćemo na to reagirati te poduzeti korake da se „vratimo“ u ono stanje s kojim smo bili zadovoljni. Sve je to vezano i ide jedno s drugim. I sve je to posve normalno, ako je nama samima prihvatljivo. Ali, ako nije, rješenje je očigledno. Stvar je volje i želje.
Divlje životinje
Ma koliko god puta vidjeli srnu, zeca, medvjeda, divokozu, jelena, lasicu, svisca ili kozoroga u svojem prirodnom okruženju, nikad nam neće biti dovoljno. Svaki taj nenadani susret nas razveseli kao malu djecu. Stanemo, primirimo se, pokazujemo prstom u tišini da ne prepadnemo životinju i naprosto uživamo koju sekundu više u tom trenutku, u kojem se neizbježno osjećamo kao jedno s prirodom.
Sreća
Planinarenje ubija stres, nervozu, anksioznost i sve te negativne i štetne emocije. Ono što ostaje smo samo mi – ogoljeni i prazni, otvoreni za nova iskustva i spremni doživjeti te čudesne vidike. Planinarenje u nama budi kreativnost, potiče na promišljanje i razvija sposobnost rješavanja problema, samim time što nas rješava svog tog pozadinskog šuma.
Već samo planiranje izleta donosi posebnu vedrinu u naše živote, a bivanje u planini je čista esencija sreće. A što je sreća, već neočekivani nusprodukt dobro proživljenog života?
Naša 2022. godina
I za kraj, malo praktične refleksije. Što smo u 2022. radili i kuda smo sve lutali? Gdje nas je sreća pronašla…
- Dom na Komni i Koča pod Bogatinom
- Otok Krk: Vrženica, Mala i Vela Luka, Lokva Diviška i Mjesečev plato
- Kompotela, Vrh Korena i Kalški greben
- Praznici u Kranjskoj Gori (Trupejevo Poldne)
- Planjava kroz Repov kot
- Triglavska jezera i Kanjavec
- Kajakom kroz Limski kanal
- Križ i Stenar
- Kajakom kroz kanjon Zrmanje
- Ojstrica
- Dnevnici iz Chamonixa
- Priče iz Suldena
- Rinke
- Kukova špica
- Triglav
Uz ove ispričane priče, bilo je tu još mnogo onih neispričanih ili spomenutih u nekoliko fotografija, no one nisu manje vrijedne, niti su manje hranile dušu.
Sve u svemu, život je jedna lijepa priča koju svake godine iznova imamo priliku stvarati.
